Postoje osobe koje su ohole i umišljene i smatraju da su drugi manje vrijedni od njih te koriste svaku priliku da ih ponize kao što je slučaj u našoj priči a detalje saznajte u nastavku.
Te večeri sjedili su u jednom od najistaknutijih restorana u gradu. Prigušeno osvjetljenje stvaralo je meke sjene na zidovima, kristalne čaše lako su zveckale, a stolovi su bili besprijekorno posloženi. Sve je izgledalo spokojno, gotovo filmski. Iskoristila je svaku priliku, uživajući u osjećaju iščekivanja i male nesigurnosti povezane s boravkom u ovom položaju, pored njega. Ništa nije sugeriralo da će ova večera postati nešto što će nositi sa sobom do kraja života.
Za njihovim stolom, pored njih, bile su tri žene koje su izgledale bogato; svaka je imala skupa odijela i upečatljiv nakit. Njihov smijeh bio je bučan i ekspanzivan, onaj koji nije mario čuje li ga netko drugi. Kad im je prišla mlada konobarica da im uzme obrok, atmosfera se odjednom promijenila. Jedna od žena pravila se da ima naborani nos i rekla nešto što je bilo preglasno da cijeli restoran ne bi primijetio da djevojka “nije obraćala pažnju”. Drugi je odmah uslijedio, gledajući konobaricine cipele, kritizirajući njihov dizajn i funkciju te se pitajući kako bi netko takav mogao raditi na ovakvom mjestu.
Treći je komentirao djevojčin nedostatak brige za napojnice i “jadan život” konobarice, koja je, prema njezinim riječima, odgovorna za većinu hrane na ovom mjestu. Njihov smijeh imao je režući učinak na prostoriju poput hladne oštrice. Konobarica se ukočila. Pladanj joj je klizio u dlanovima, obrazi su joj bili upaljeni, a oči pune suza, pokušavala je zadržati te suze. Pokušala je nešto izraziti, ali riječi nisu mogle izaći. Sudionici su čuli sve oko sebe. Pa ipak, nitko se nije pomaknuo. Tišina je bila duboka i gotovo nepodnošljiva.
- Sjela je za stol za večeru, glasnice preopterećene boli i očajem. Ruke su joj bile nepomične, ali nije imala energije da odgovori. Osjećaj da nema kontrolu nad stvarima bio je gotovo mučan. A onda se dogodio nepredviđeni događaj. Tromo je pomaknuo stolicu. Zvuk grebanja drveta po podu bio je čujniji od bilo kojeg drugog zvuka. Ustao je mirno, bez naglih pokreta, i krenuo prema njihovom stolu za večeru. Nedostatak strasti bio je nevjerojatan. Kad je progovorio, glas mu je bio tih, ali snažan, dovoljan da ga svi razumiju. Upitao ih je jesu li uopće razmislili o okrutnosti svojih riječi.
Pretpostavljalo se da ova mlada žena obavlja svoje dužnosti, poslužuje ih, i da poniženje ni na koga ne utječe. Naprotiv, dovelo ih je do depresije. Smijeh šale odmah je utihnuo. Tri žene su se pogledale, njihove su nade nestale. Osmijesi su im se smrzli, a u očima im se pojavila nelagoda. Konobarica je jedva rekla “hvala”, glas joj je drhtao. A onda se dogodilo nešto što nitko nije očekivao. Muškarac za drugim stolom ustao je i rekao da je u pravu. Nakon toga, još jedan. Još jedan. U roku od nekoliko trenutaka, cijeli restoran je pljeskao.
Valovi podrške ispunili su prostor, vraćajući djevojci dostojanstvo koje joj se pokušalo oduzeti. Sve tri žene pobijelile su. U tom trenutku pojavio se menadžer, bez vidljive zabrinutosti ili zbunjenosti, pitajući što se događa. Objasnio je da su gosti natjerali zaposlenika da se osjeća nepoštovano. Jedna od žena tvrdila je da su one redoviti gosti koji troše mnogo novca, istaknuvši da nije bilo nepravilnosti. Vjerovala je da će im to dati autoritet. Odgovor je bio sažet i izravan: novac ne može opravdati postupanje prema nekome kao prema smeću.
Menadžer je na trenutak oklijevao, ali kada je primijetio podršku cijele prostorije, donio je odluku. Zamolio ih je da napuste restoran, navodeći da će večera biti u prostorijama, ali da više neće imati dobrodošlicu. Nakon pljeska uslijedio je još jedan pljesak. Tri žene pretvarale su se da ih razgovor ne zanima, a zatim su otišle. Kada su se vrata zatvorila za njima, činilo se da je cijeli restoran udahnuo. Vratio se za stol kao da se ništa značajno nije dogodilo. Promatrala ga je ubrzanim i intenzivnim otkucajima srca.
Nije ga tako promatrala. Bez potrebe da dokazuje njegovu vrijednost, bez ikakvog zvuka, ali s odlučnim stavom. Dok je pokušavala pronaći riječi, on ju je sustigao i tiho rekao da će otići do menadžera kako bi se uvjerio da konobarica neće snositi posljedice zbog situacije. Nestao je na nekoliko minuta, a zatim se vratio s istim mirnim izrazom lica. Izjavio je da je sve riješeno i da djevojka neće biti kažnjena. U tom trenutku shvatila je da muškarac pored nje nije samo pratitelj. Bio je netko tko nije uspio ignorirati nepravdu.
Netko tko je odgovorio kada je pljesak bio najcjenjeniji i tko je zadržao dosljednost nakon priznanja. U prigušenom svjetlu restorana, datum večere prestao je biti tipičan. Postao je prilika za razmišljanje. Shvatila je da ima partnera kojemu nedostaju moralne vrijednosti riječima, ali koji ih je demonstrirao u praksi. Čovjek časti, hrabrosti i tihe odanosti.
