Prošlo je 13 godina otkako je Beograd izgubio svoju veliku legendu, poslednjeg “pravog mangupa”. Njegovi savremenici su sa zaprepašćenjem i divljenjem pratili sve njegove životne uloge. Sa lakoćom ih je igrao, jer je redak talenat koji je uspeo da otkrije kod sebe, čak i u filmskim pričama o izmišljenim junacima.
“Srpski parlament je kao vaša kafana. Ona služi i kao kuća i kao crkva. U našim kafanama se odvijaju najznačajniji događaji. Tu padaju vlade, dižu se nove uprave, stvaraju se političke stranke. Kafana je jedina sveučilište koje sam pohađao i to je jedno od onih koje ne bih mijenjao za Oxford.
- Dušan Prelević Prele opisao je svoj put rasta početkom devedesetih kao onaj koji je igrom sudbine započeo i završio u najznačajnijoj instituciji srpskog društva. Iskustva iz djetinjstva na ulicama Crvenog križa i Čubure pokazala su se poučnijom i motivirajućom od vremena provedenog u renomiranom sveučilišnom kampusu.Mladim pojedincima odraslim u toplom okruženju starog Beograda nije bilo potrebno prestižno obrazovanje kako bi svoje zadatke obavljali učinkovitije od nekih od najcjenjenijih stručnjaka.
Pripreme su bile zahtjevne, ponekad su podsjećale na spartansko obrazovanje, koje je karakterizirao surov proces odabira koji nije dopuštao mjesta slabostima. Stoga nije bilo pretjerano iznenađujuće da su u određenim trenucima svog života postali vodeći umjetnici, sportaši, obrtnici i pojedinci koji su, kada su se bavili nestašlucima, to činili s namjerom da prouzrokuju minimalnu štetu. U takvom okruženju iznjedrila se generacija rođenih Beograđana koji su značajno pridonijeli svom gradu, potpuno svjesni da zauzvrat mogu dobiti malo ili ništa.
Lokalni Beograđani nisu morali pohađati školu, jer se činilo da svo znanje posjeduju odmah.Poput brojnih vršnjaka, Prelevićeve su težnje iskazane na stotinama stranica. Imao je ambicije da postane nogometaš i postigao je neke uspjehe prošavši u mlađe selekcije Crvene zvezde. No, njegov san da bude sljedeći Šekularac izblijedio je kada je shvatio da bi ga njegove glazbene sposobnosti mogle dovesti do toga da postane Mick Jagger ili Joe Cocker. Njegova majka, nakon što je napustila srednju školu, prihvatila je rokenrol način života.
- Tijekom 1960-ih Beograd je bio ravnopravan s velikim gradovima diljem svijeta, a čak je i nadmašio mnoge u području umjetnosti. Najnoviji glazbeni hitovi iz cijelog svijeta brzo su se probijali do beogradske publike koja bi ih naučila napamet u roku od samo dan-dva. To je inspiriralo Preleta da zamijeni školsku klupu i klupu za zamjene, te se umjesto toga odluči za društvene dvorane koje su se navečer pretvarale u središta rock and rolla.
Tih godina Prelević je svirao u raznim bendovima u Beogradu, privukao je pažnju Kornelija Kovača, što je dovelo do suradnje u renomiranoj grupi Korna. Njegov nemiran duh, u kombinaciji s gorljivom privrženošću glazbi, potaknuo je Kovača da brzo odustane od projekta.
Iz neslavnog završetka u Korni grupi rodila se kazališna karijera. Mira Trailović i Jovan Ćirilov odavno su prepoznali njegov talenat. Ambiciozni pothvat Ateljea 212, koji je u svojoj postavi imao brodvejsku senzaciju “Kosa”, ne bi mogao uspjeti bez Preleta. Naslovne pjesme izveo je uz Miru Peića, Dragana Nikolića i Mišu Janketića.
Za to vrijeme Prelet je imao zapaženu karijeru jer ga je Bob Wilson, jedan od najznačajnijih svjetskih redatelja, bio odlučan dovesti u SAD. No, nakon samo jedne izvedbe “Kose” Amerikanac je shvatio da mu se planovi neće ostvariti. Nakon niza pohvala, zahtjeva i komplimenata, Prele je uzvratio oštrim vrijeđanjem i poticanjem sukoba, što je u konačnici dovelo do prekida suradnje s Atelierom.
- Svaki zaključak u njegovom životu označavao je izvanredan novi početak, omogućujući Preleu da brzo iskoristi priliku da se odvaži u inozemstvo. Stupio je na pozornicu kao jazz solist u Njemačkoj. Ipak, sloboda koju je doživio u svom rodnom gradu Beogradu nadmašila je sve ostale, natjeravši ga da se vrati kući nakon što se suočio s burnim izazovima i prošlim problemima s alkoholom.
Sedamdesetih nastavlja tamo gdje je prije stao, ovaj put kao solo umjetnik. Nastupao je u svim popularnim beogradskim kafanama i brzo izdao nekoliko originalnih singlova, među kojima su “Kažu/Postoji li ona da ja sanjam”, “Više nisam tvoj” i “Hoću da pamtiš”. Njegovu karijeru solo pjevača obilježile su brojne izgrede i kafanske tučnjave, a alkohol je bio Preletov glavni porok. Često je tvrdio da mu se ne sviđa okus alkohola, ali je također priznao da uživa u osjećaju pijanosti.
