U današnjem članku donosimo priču o pet sestara iz sela Mrtvica kraj Brčkog, čiji život odiše snagom, skromnošću i predanošću. U svijetu gdje se sve više zaboravljaju korijeni i porodične vrijednosti, priča porodice Zarić ističe se kao vrijedan podsjetnik na ono što znači živjeti u skladu s prirodom i tradicijom.
U domaćinstvu gdje je svaka od njih pronašla svoje mjesto, Petra, Stoja, Goja, Anica i Živana već desetljećima rade rame uz rame, neumorno čuvajući ono što su naslijedile od svojih roditelja.Njihova svakodnevica oblikovana je u duhu prošlih vremena, kada su velike porodice bile oslonac jedna drugoj, a zajedništvo neupitna snaga opstanka. Nikada se nisu udavale, a svoj život su posvetile roditeljima, domaćinstvu i zemlji koja ih hrani. Na očevom imanju, udaljenom od gradske vreve, one su stvorile sopstveni svijet – svijet discipline, posvećenosti i tihe, ali duboke životne filozofije.
- Svaka od sestara ima jasno određenu ulogu. Dok jedna hrani stoku, druga popravlja kuću, treća priprema sjeme za setvu, a ostale se brinu o bašti i domaćim poslovima. Njihov životni ritam ne priznaje izgovore – dan počinje u zoru i traje do sumraka. Iako su zagazile u osmu i devetu deceniju života, energija s kojom pristupaju svakom zadatku ostavlja utisak da godine za njih nisu prepreka.
Njihovi roditelji, Jovo i Spasenija, izrodili su trinaestoro djece. Sudbina je, nažalost, htjela da braća prerano preminu, dok su se dvije sestre udale. Ostatak porodice ostao je na okupu, čuvajući dom i sve ono što on simbolizuje. Zarićeve ne kriju da im nije bilo lako, ali ističu kako nisu imale vremena ni prostora za kukanje. Naučene da se oslanjaju na sebe, izgradile su čitav jedan sistem funkcionisanja bez potrebe za vanjskim osloncem.
U svojoj jednostavnosti, one pokazuju raskoš duhovne snage. Često ih zovu virdžinama, naziv koji se u nekim balkanskim krajevima daje ženama koje su prihvatile muške uloge u porodici. Međutim, ove žene nikada nisu tražile potvrdu ni priznanje. Za njih je rad bio izraz ljubavi i obaveze – prema precima, zemlji i životu samom. “Od Boga nam je suđeno da ovako živimo,” znale su reći novinarima, bez trunke žaljenja u glasu.
Nakon smrti majke Spasenije, koja je živjela skoro cijelo jedno stoljeće, sestre su se povukle još više. Od 2007. godine više ne gledaju televiziju, ne slušaju muziku ni vijesti. Nose crninu, ne iz tuge, već iz poštovanja. Taj čin im nije kazna, već način da odaju počast onome što im je bilo sveto.
- Njihovo domaćinstvo i danas funkcioniše besprijekorno. Imaju krave, svinje, kokoške i ovce, obrađuju vlastitu zemlju i po potrebi iznajmljuju dodatne površine. U sezoni setve, teško ih je sve zateći kod kuće jer svaka juri svoj zadatak. Kad im ipak zatreba pomoć, bez oklijevanja se obraćaju komšijama, uvijek sa skromnošću i zahvalnošću.
Meštani ih ponekad smatraju čudnima, ali niko ne može osporiti njihovu radnu etiku i srčanost. One su primjer da se snaga žene ne mjeri brzinom koraka ni tehničkom vještinom, već istrajnošću, mudrošću i sposobnošću da preuzmeš život u svoje ruke – bez obzira na okolnosti. Njihova priča ne govori o izolaciji, već o izboru koji se temelji na vrijednostima koje su danas gotovo zaboravljene.
Prošlo je više od sedam godina otkako su bile tema dokumentarne emisije na RTS-u, ali interesovanje javnosti ne jenjava. Ljudi sve više prepoznaju u njima ono što savremeni život gubi – autentičnost, jednostavnost i istinsku bliskost s prirodom. One nisu simbol prošlosti, već podsjetnik da čovjek može biti srećan i ispunjen i bez luksuza, ako zna cijeniti ono što ima.
U tišini svog sela, među usjevima i stokom, bez buke i blještavila, sestre Zarić svjedoče da se i u 21. vijeku može živjeti po zakonima srca, poštovanja i predanosti. Njihov život je lekcija u poniznosti, snazi i odanosti – svemu onome što se ne može kupiti, ali se može naslijediti, njegovati i prenositi s koljena na koljeno.
