Danas govorimo o stanju koje su mnogi stručnjaci već nazvali glavnim zdravstvenim problemom 21 vijeka a radi se o anskioznosti. Mnogi pate od nje a među njima je veliki broj mladih ljudi pa čak i djece. Većina njih nije ni svjesna da imaju ovaj problem a on ima i neke fizičke sipmtome o kojima pišemo u nastavku.

Anksioznost se ponekad prvo osjeti u tijelu: Hladne ruke, napetost i osjećaj manjka zraka nisu uvijek samo „u glavi“

Kada je osoba sedmicama ili mjesecima pod pritiskom, organizam može početi reagovati kao da opasnost stalno postoji, čak i u trenucima kada se objektivno ništa prijeteće ne događa. Nervni sistem ostaje u stanju povećane pripravnosti, a posljedice se mogu osjetiti kroz disanje, mišićnu napetost, san, probavu i opći osjećaj nemira.

Za neke ljude najveći problem nije samo fizička senzacija, već način na koji je počnu pratiti. Nakon jednog neugodnog osjećaja nedostatka zraka osoba može postati izrazito usmjerena na svaki sljedeći udah. Otkucaji srca, knedla u grlu ili napet stomak odjednom postaju nešto što se neprestano provjerava.

Tada može nastati začarani krug. Zabrinutost pojačava tjelesnu reakciju, a izraženiji simptom dodatno potvrđuje strah da nešto nije u redu. Što se više pažnje usmjerava na tijelo, to se i sasvim obične senzacije mogu doživljavati intenzivnije.

Ipak, veoma je važno ne pripisivati svaki simptom automatski anksioznosti. Hladne šake mogu biti povezane sa temperaturom ili cirkulacijom, nadutost sa probavom i prehranom, dok osjećaj otežanog disanja može imati brojne uzroke. Zato su trajanje simptoma, njihova učestalost, okolnosti u kojima se pojavljuju i utjecaj na svakodnevni život mnogo važniji od jedne izolovane tegobe.

Kada tijelo reaguje kao da stalno mora biti spremno

Osoba koja je dugo pod pritiskom ne mora svakog trenutka biti svjesna straha. Ponekad će prvo primijetiti da joj ramena stalno ostaju podignuta, da stiska vilicu, da joj je san plići ili da se teško potpuno opušta čak i kada konačno ima slobodno vrijeme.

Disanje također može postati pliće ili ubrzanije. Nekima se javlja potreba da često duboko uzdahnu ili zijevaju, kao da običan udah nije dovoljan. Upravo taj osjećaj može biti posebno neugodan jer osoba počinje pokušavati „ispraviti“ disanje i sve više obraćati pažnju na njega.

Što više pokušava kontrolisati svaki udah, to disanje može djelovati manje prirodno. Kod nekih ljudi takvo praćenje dodatno povećava napetost, posebno ako već postoji strah da je osjećaj manjka zraka znak ozbiljnog zdravstvenog problema.

Slično se može dogoditi sa otkucajima srca, osjećajem pritiska u želucu ili knedlom u grlu. Jednom kada pažnja ostane „zaključana“ na senzaciju, ona može djelovati snažnije nego ranije, a zabrinutost zatim pokreće novi val napetosti.

Ako se takve reakcije počnu ponavljati, ometaju san, posao, druženje ili normalne svakodnevne aktivnosti, razgovor sa ljekarom ili stručnjakom za mentalno zdravlje može pomoći da se utvrdi šta ih pokreće i da li postoje drugi mogući uzroci.

Male tehnike mogu pomoći da se pažnja vrati u sadašnji trenutak

Jedan od jednostavnijih načina za prekidanje perioda pojačane napetosti jeste svjesno usporavanje dnevnog ritma. Nekome može odgovarati nekoliko minuta mirnog sjedenja, opuštanje ramena i pažnja usmjerena na prirodan ritam disanja.

Ipak, tehnike disanja nisu univerzalne. Ako osoba primijeti da joj praćenje udaha i izdaha stvara još veću nelagodu, nema potrebe da se na tome insistira. Pažnja se može prebaciti na nešto neutralnije – zvukove u prostoriji, predmete koji se vide, osjećaj stopala na podu ili dodir odjeće na koži.

Postoje i tehnike uzemljenja koje se zasnivaju na usmjeravanju pažnje na neposredno okruženje. Nekome odgovara brojanje unazad, dok drugi imenuju nekoliko stvari koje vide ili mogu dodirnuti. Poenta nije „ugasiti“ misli, već napraviti prekid u stalnom analiziranju onoga što se događa u tijelu.

Kratka šetnja također može napraviti razliku. Ne mora trajati sat vremena niti uključivati intenzivno vježbanje. Nekada je dovoljno izaći iz prostorije u kojoj se dugo radilo, udaljiti se od ekrana i nekoliko minuta provesti na svježem zraku.

Lagano istezanje može biti još jedan dio rutine. Nekim ljudima odgovara položaj sa nogama oslonjenim na zid nakon dugog sjedenja ili stajanja, dok drugima prija mirno ležanje i svjesno opuštanje mišića.

Joga može biti koristan oblik kretanja i odmora za neke osobe, ali je važno ne predstavljati je kao lijek za anksiozni poremećaj. Ako se tokom istezanja pojave bol, vrtoglavica ili druga nelagoda, aktivnost treba prekinuti.

Čaj, mirisi i večernji rituali mogu donijeti predah, ali nisu terapija

Određene svakodnevne navike mogu postati signal tijelu da je vrijeme za odmor. Topao napitak, prigušeno svjetlo, mirna muzika ili nekoliko minuta bez telefona nekim ljudima pomažu da lakše naprave prijelaz iz ubrzanog dnevnog ritma u mirniji dio večeri.

Zeleni čaj sadrži L-teanin, spoj koji se proučava zbog mogućeg utjecaja na opuštanje. To, međutim, nije isto što i dokaz da zeleni čaj liječi anksioznost. Osim toga, sadrži i kofein, pa njegovo vrijeme i količina mogu biti važni kod osoba osjetljivih na stimulativne napitke.

Tamna čokolada također može biti ugodan dio večeri, ali nije terapija za dugotrajnu psihičku napetost. Mnogo veću ulogu imaju redovan san, kvalitet prehrane, kretanje i sposobnost da se naprave pauze tokom dana.

U domaćinstvima se često koriste i različiti mirisi. Lovorov list prvenstveno je začin, ali njegov miris nekim ljudima može biti prijatan i podsjećati ih na poznato i sigurno okruženje. Nekoliko listova može se staviti u toplu vodu kako bi se aroma proširila prostorijom.

Takav ritual može pomoći nekome da se subjektivno osjeća opuštenije, ali tvrdnje da para lovora liječi anksioznost, nesanicu, povišen krvni tlak ili druge bolesti ne treba smatrati medicinski potvrđenom terapijom. Osobe sa respiratornim problemima ili osjetljivošću na mirise trebaju biti posebno oprezne.

Promjena okruženja može biti jednako važna kao i sama tehnika. Prirodno svjetlo, nekoliko minuta napolju ili razgovor sa osobom kojoj se vjeruje nekada mogu smanjiti osjećaj da je osoba „zarobljena“ u vlastitim mislima.

Za neke ljude boravak sa kućnim ljubimcem donosi sličan osjećaj smirenosti. To nije univerzalno rješenje, ali može pružiti rutinu, fizičku bliskost i prekid od stalnog analiziranja simptoma.

Kada anksioznost više nije samo prolazna napetost

Povremena zabrinutost i stres dio su svakodnevnog života. Problem nastaje kada tjeskoba počne određivati ponašanje – gdje će osoba otići, s kim će se vidjeti, šta će izbjegavati ili koliko često će provjeravati vlastito tijelo.

Učestale epizode snažne panike, dugotrajni problemi sa spavanjem, stalna zabrinutost ili izbjegavanje ljudi i mjesta mogu biti znak da nije dovoljno oslanjati se samo na kućne tehnike opuštanja.

Anksiozne tegobe mogu se liječiti, a pristup zavisi od vrste i intenziteta problema. Nekim osobama odgovara psihoterapija, dok u drugim slučajevima zdravstveni stručnjak može preporučiti kombinaciju različitih pristupa. O eventualnim lijekovima odlučuje ljekar na osnovu individualne procjene.

Posebno je važno ne pretpostaviti da je svaki fizički simptom „samo anksioznost“ zato što je osoba ranije bila pod stresom. Nedostatak zraka, bol u prsima, nagla slabost ili vrtoglavica mogu imati različite uzroke i ponekad zahtijevaju brzu medicinsku procjenu.

Koristan korak može biti i jednostavno praćenje simptoma. Kada se javljaju, koliko traju, šta im prethodi i šta ih smanjuje? Takve informacije mogu pomoći osobi da prepozna obrazac, ali i ljekaru ili terapeutu da jasnije razumije situaciju.

Hladne šake, zijevanje, nadutost ili osjećaj nedovoljno dubokog udaha mogu se pojavljivati uz anksioznost, ali nisu njeni jedinstveni znakovi. Upravo zbog toga samostalno postavljanje dijagnoze na osnovu jedne senzacije često vodi samo u dodatnu zabrinutost.

Male svakodnevne navike ipak imaju svoje mjesto. Nekome će nekoliko minuta bez telefona biti dovoljno da smanji preopterećenost, drugome će više značiti šetnja, istezanje ili razgovor sa bliskom osobom. Nema potrebe da svako koristi iste tehnike.

Najvažnije je prepoznati razliku između prolaznog stresa koji se smanji kada se osoba odmori i stanja koje se iz dana u dan vraća, širi i počinje ograničavati život. Kada se dogodi ovo drugo, stručna podrška nije posljednja opcija, već jedan od načina da se napokon dobije jasnija slika o tome šta se događa i kako tome pristupiti.

“`