Kada se neko ko nam je veoma blizak i koga beskrajno volimo bori za život ubija nas to što smo bespomoćni i tražimo spas na sve strane baš kao što je uradio čovjek iz naše priče.
Sjedio sam u bolničkoj sobi, držeći Minjinu ruku, dok su aparati tiho brujali oko nas. Doktor je govorio tiho, s gotovo mehaničkim tonom, objašnjavajući da se njeni organi više ne mogu nositi s teretom bolesti. Svaka riječ padala je teže od prethodne, a kad je spomenuo da je ostalo samo nekoliko sati, osjećao sam da tlo pod mojim nogama nestaje.
Krenuo sam prema bolničkoj kapeli, potpuno bez nade i s puno pitanja koja nisu imala odgovora. Ispod mošusne svjetlosti, vikao sam na ikonu, tražeći da umjesto nje uzmu mene. Bilo je to kao da sam pokušao vrisnuti svojoj unutrašnjoj praznini, no ništa se nije promijenilo. Nakon trenutka, jednostavno sam pao na koljena, iscrpljen, umoran od borbe, a suze su tekle same. Zaspao sam, osjećajući mir koji nije imao nikakve veze sa spokojem.
I onda sam sanjao. Sanjao sam čovjeka u crnom koji me gledao, tihi, mirni pogled, bez riječi i bez objašnjenja. Samo je rekao tri riječi. Kad sam se probudio, osjećao sam težinu sna, ali znao sam da te riječi moram ponovo čuti.Skočio sam iz kreveta, bez ikakvih razmišljanja. Počeo sam trčati prema Minjinoj sobi, bojeći se da je nisam zakasnio. Kada sam stigao, doktori su stajali oko njenog kreveta, tiho razgovarajući, a kada su me ugledali, svi su na trenutak ušutjeli. Na njihovim licima nije bilo očekivane ozbiljnosti, već nečega što nisam mogao razaznati – kao da su sami čekali nešto, neku potvrdu, odgovor.
- Pao sam pored njenog kreveta i osjetio kako njezina ruka još uvijek drži moju, topla, iako su svi aparati bili tihi, samo što su pokazivali nepravilne linije. Ali nešto u zraku se promijenilo. Bilo je tu, u tom trenutku, kada je Minja otvorila oči, polako, kao da izlazi iz nečega dubokog. Gledala me zbunjeno, ali mirno, iako njene oči nisu pokazivale strah.
Tada je izgovorila tri riječi, iste riječi koje sam čuo u snu. Srce mi je stalo, a moje tijelo je postalo kao od kamena. Ne znam da li sam plakao, smijao se ili vrištao, ali doktor je samo pogledao prema meni i odmahnuo glavom, s nevjericom u očima. Ni oni nisu imali objašnjenje, ali nisu ni tražili jedno.
U narednim satima, Minjino stanje počelo je pokazivati napredak. Aparati su postajali sve stabilniji, a njen dah ravnomjerniji. Iako su doktori pričali o neobičnom preokretu, nisu mogli da objasne kako je moguće da je došlo do takvog iznenadnog oporavka. Ja sam samo šutio, gledajući je i ne želeći da vjerujem u nešto što nisam mogao razumjeti.
Prolazili su dani, a Minja je svakog jutra bila jača. U početku je bila tiha, nježno se smiješeći, a ubrzo je tražila da joj pročitam omiljene priče. Bolnička soba više nije bila simbol bolesti, već prostor čekanja, čekanja na njen potpuni oporavak. Svaki njen udah bio je dar, svaki njen osmijeh bio je znak nade.
Jedne večeri, kad je sve bilo mirno, ponovno sam otišao do kapele. Nisam vikao, niti sam tražio odgovore. Samo sam stajao, u tišini, zahvaljujući na onome što imam. Mir koji sam osjetio tada bio je drugačiji. Znao sam da je nešto snažno i duboko u meni zauvijek promijenilo moj pogled na svijet.
Nakon dvije sedmice, Minja je napustila bolnicu. Doktori su je smatrali medicinskom enigmom, a ja sam je smatrao svojim čudom. Nismo imali nikakvo slavlje, ali smo se vratili kući s punim srcem, svjesni onoga što je moglo biti izgubljeno, ali što smo sada imali.S vremenom, Minja je ponovo bila energična, trčala po stanu, ostavljala igračke po stanu i smijala se bez razloga. Njezin smijeh me podsjećao svaki put koliko sam bio blizu da je izgubim. Tih dana, dok sam gledao njen osmijeh, nisam mogao da ne mislim na tu noć, na te tri riječi koje su u meni ostale zauvijek.
Kada su ljudi pitali što se tačno dogodilo u bolnici, jednostavno sam rekao da ne znam, da su doktori uradili sve što su mogli. Nisam imao potrebu da objašnjavam nešto što ni sam nisam mogao shvatiti. Neke stvari ne traže dokaz. A kada sada pogledam Minju kako spava, često se sjetim te noći, tih tri riječi koje su me probudile, i znam da ponekad medicina mora da prihvati da ne zna sve.
Iako nisam nikada saznao tko je bio taj čovjek u crnom, znam jedno: Minja je tu, i to je najvažnija istina koju sam ikada upoznao. I svaki put kada neko pita vjerujem li u čuda, samo se nasmijem, jer sada znam da su čuda često ona koja nam ne treba objašnjavati.
