Ponekad majke odraslih sinova ne mogu da se pomire sa tim da su oni našli ženu sa kojom žele da provedu život i osnuju porodicu i onda pokušavaju na razne načine da tu vezu sabotiraju.
Bila sam u 7. mjesecu trudnoće kada se moja svekrva ušuljala u naš stan bez kucanja, noseći kofer koji me zamalo srušio sa stolca. Odavno sam prestala očekivati tipično ponašanje od nje, ali tog jutra je prešla svaku granicu. Vrata su se otvorila tako naglo da sam se osjećala kao da je prošla kroz stan kao da ima svoj dom, a ne moj. Nije me pozdravila, nije me pitala kako sam, već je krenula ravno u kuhinju. Imala je teški crni ruksak koji je nosila do stola, i dok je to činila, moj je puls ubrzao. Osjetila sam da nešto nije u redu, a njezin hladan osmijeh nije mi pružio utjehu.
Ovo je ispravan postupak, rekla je tihim glasom, kao da govori sama sebi. Nisam razumjela što pokušava. Pokušala sam je zaustaviti, ali ona je već imala torbu u rukama, izrazila je to prezrivim izrazom lica. Kada sam konačno provirila unutra, osjetila sam kako se pod pod mojim nogama rasteže. Kad sam zavirila u crni ruksak, prvo što sam primijetila bila je mješavina papira i povijesnih slika. Međutim, nosila sam jedan od paketa sa sobom i osjetila kako mi krv teče niz lice. To nisu bili obični crteži. To su bile slike mene. Fotografije mene iz ranijeg doba, prije mog vjenčanja.
Slike za koje sam vjerovala da su izbrisane jer sam davno u nasilnom činu uništenja pokušala zauvijek zaboraviti prošlost. Glas moje svekrve bio je poput oštrice. „Evo, draga moja“, rekla je, sjedeći kao da uživa u mom izrazu lica, „rekli su ti da se tajne ne mogu skriti.“ Ne baš od mene. Osjećala sam se kao da sam pojela svu svoju hranu. Točno sam znala što je priznala. Moje prethodno ja. Moja prošlost koju sam odlučila sakriti jer nije bila lijepa, nije bila ponosna, nije bila vrijedna života koji sam željela voditi. Nisam bio kriminalac, nisam bio loša osoba, ali bio sam mladić koji je odrastao u siromaštvu, bio napušten i nije se bojao, živio je u tuđim domovima i borio se za svaki komadić hrane.
- I sve te slike bile su podsjetnik na to. Mene, umornog izgleda, u poderanoj odjeći, ispred skloništa za napuštenu djecu. Obavijestio sam te da je sve u redu, zar ne? Ovo nije bio zločin. Ovo je bio prihod od kojeg sam primao. Ovo sam bio ja. Moja svekrva se pretvarala da se smiješi, ali to nije bio pravi osmijeh. Bila je to šala. Nisam ti namjeravao reći da si kriminalac. Samo želim da sin mog djeteta shvati tko si u stvarnosti. Što si. I odakle si. Ova obitelj ne mari za krvave izmetke. Osjetio sam bol u grlu. Ruka mi je prirodno pritiskala želudac, što me navelo da to učinim. „Tvoj dečko je svjestan svega“, rekao sam, unatoč činjenici da sam se počeo osjećati nelagodno.
Objasnio sam mu što moram učiniti. „Ne, dušo“, hladno je odgovorila, „nisam s njim podijelila sve relevantne informacije. Nisam otkrila sve informacije. Namjeravam ovo sačuvati za kasniji večernji spoj. U redu, obitelji.“ U tom trenutku se čuo zvuk ključeva na stražnjim vratima njezinih vrata. Moj suprug. Rano se vratio kući. Srce mi je ubrzano lupalo. Svekrva mog supruga pozdravila ga je kao da je očekivala taj događaj. „Sine, stigla sam ranije nego što sam očekivala jer sam ti imala važnu demonstraciju“, rekla je, držeći fotografiju kao trofej. Međutim, prije nego što je mogao ponovno progovoriti, moj suprug je spustio kofer i prošao pored nje, a da je nije primijetio.
Prišao mi je i provirio u stražnji dio vozila za stolom u kuhinji, gdje sam sjedio bez ideje što da radim. Pogledao me je u oči, u usporenom, dosljednom pokretu. „Jesi li dobro?“ upitao je. Oči su mu bile pune suosjećanja, a ne gnjeva. „Da“, rekla sam, iako sam znala da ne pokušavam. Mama, što pokušavaš? Raspitao se o njoj, ali glas mu je već bio pun gnjeva. „Ovdje sam da ti kažem istinu“, rekla je s mukom. Nije ti rekla svoj identitet. Nije ti rekla o svojoj prošlosti. Nije ti rekla o sebi – rekla je da mi je sve otkriveno. Svekrvina majka se smrzla. Rekla mi je godinu prije. Sve. Sve kako jest. Objasnila mi je kako je živjela i kako se borila i kako je sama pobjegla iz pakla.
Vjeruješ li da je zbog ovoga nešto zbog čega treba žaliti? Mislim da je ovo dokaz njezine veće moći od svih ostalih. Supruga svekrve bila je bijela kao plahta. Brisati osmijeh s njezina lica brže nego što bi ga stavila. Razumiješ li? “Priznaješ li… to?” “Ne priznajem”, rekao je. Bila sam presretna. Krenuo je prema meni i pozdravio me glavom. Svekrva je ljuta, zbunjena i bez ikakve pomoći, njezin muž ju je zaustavio: “Osim toga, mama. Ovaj stan nije tvoj. Više nije naš. Od danas nadalje, ona je isključivo odgovorna.” Ako joj želiš ponovno nauditi, riječima ili djelima, neću ti dopustiti da ponovno uđeš u naše živote. Rekao je nešto što prije nisam čula – granicu.
Jasno, snažno i dobrohotno. Svekrva je ponijela svoj kofer sa sobom i otišla, udarivši vratima dovoljno snažno da je srušila sliku na zidu. Kad su se vrata zatvorila, moj suprug je uzeo kofer sa stola za blagovanje i pogledao njegovu unutrašnjost, a zatim ga stavio na pod. Nikada više nećeš ovo vidjeti, rekao je svečanim, bezizražajnim glasom. Nakon toga, okrenuo se prema meni, stavio ruku na moj trbuh i rekao: Naša beba se neće bojati. Nikada više nećeš imati priliku postati to napušteno dijete. Ne nakon što umrem. Osim toga, prvi put mi srce nije zakucalo. Prvi put su se fragmenti ponovno spojili.
