Jelina Terzić iz Podgore, blizu Lopara, ima nesvakidašnju sudbinu, a mnogi se i danas pitaju kako je sve izdržala i ostala živa. Majka je petoro ćerki, ali ni sa jednom od njih nema kontakt, što joj predstavlja najveću bol. Živi od neredovne socijalne pomoći, boreći se sa ozbiljnim zdravstvenim problemima.
Imao je problema s kralježnicom i nogama zbog reume i teško se kretao sa štapom. No, to je nije spriječilo da sama uzgoji i iskopa 400 kilograma krumpira. Dalje, donedavno je rublje prala vodom iz rijeke koja nije bila ni blizu njezine kuće.
- – Moram se boriti sa životom i ne daj Bože da padnem na krevet, neću doživjeti ovo. Volim svoj krumpir i svoja polja i nije me briga za novac. Ova hrabra žena kaže da je nemoguće ne raditi. Njezina susjeda Biliana uvijek je u nevolji.
– Biliana mi je spasila život, odvela me liječniku, imao sam upalu pluća. Donijela mi je i hranu i lijekove, hvala Bogu. Ona mi pomaže da ne umrem od gladi – rekao je za IT kanal TV ŽIVA ISTINA.Klizište je dodatno uništilo Jeleninu ionako trošnu kuću od koje je dio potpuno otpao, a pukotine su nastale po cijelom temelju. Prije otprilike dva mjeseca umrla joj je majka 2001., a otac 2009. i od tada Jelena tamo živi sama.
Udala se u Bačkoj Palanci i jedno vrijeme živjela sa suprugom i djecom. Rodila sam šestero djece, dečki su umrli, a meni je ostalo pet djevojčica. Jedne večeri tata se napio i odveo me do Naija, mog bivšeg muža, s kojim sam dobila dijete, u bar. Rekao mi je da tko god mi obeća, moram se udati za njega. Nejo je počeo piti i nikako ga nisam mogla podnijeti.
Djecu je tjerao da jedu što mogu i što ne mogu, inače će dobiti batine. Koliko sam puta dobio udarac u glavu pokušavajući ih zaštititi. Radio je na željeznici i bio je plaćen, ali od toga nismo vidjeli ni dinara. Nije htio ništa kupiti, sakrio je novac. Da mi nije pomogao bačkopalanački Crveni križ, djeca ne bi imala što jesti – jada se napaćena žena i tihim glasom nastavlja:
- – Rastrgao je i zapalio dječju garderobu. Nije im dopustio da spavaju u pidžamama, već u svlačionici u koju su odlazili danju. Kad sam se jednom vratila po vodu, mojoj najstarijoj kćeri poderao je pidžamu! To je golo dijete! Vikao sam “Što si učinio?”, a on je viknuo “Što djeca rade u pidžamama”. Moja kćer je tada imala 11 godina.
Nije je pokušao silovati, nije to namjeravao. Prijavio sam ga policiji, ali ništa se nije moglo učiniti. Kad sam vidio njegovu kontinuiranu glupost, odlučio sam otići. Obavijestila sam centar za socijalni rad i oni su stariju djecu poslali u prihvatilište, a mlađu u udomitelje. Onda sam se sredinom 1996. vratio u roditeljsku kuću. Kakvu sam muku vidio, nije imala kud, a najteže joj je bilo što nije imala kontakt sa svojom djecom.
– Ne, djeca mi se ne javljaju, govore mi da ih zaboravim.Budući da joj se kuća urušila zbog klizišta, nakon prikupljanja potrebne dokumentacije, od grada je dobila drugi dom za cijeli život. Nije imala ništa, ali su joj dobri Samarijanci pomogli da se opremi osnovnim stvarima za život.
– Dobio je socijalnu pomoć, ali je kasnila nekoliko mjeseci. Živi od toga što je dobar narod. Ja kuham za djecu, ona dođe jesti, ja je okupam itd. Kad je došla, dijete mi je bilo ošišano i ofarbano, treba dostojanstveno živjeti – zaključila je susjeda Biljana, koja je Jelenu smatrala svojom majkom.
