Biti roditelj je najteži ali i najljepši posao na svijetu. Svako dijete je priča za sebe i ne postoji univerzalni način na koji djecu trebamo vaspitavati.
Neka su djeca prirodno pričljiva, društvena, znatiželjna i željna učenja. Lako se druže s drugima, dijele svoje emocije i ne plaši ih svijet oko sebe. Druga su tiha, rezervirana i introspektivna, često imaju kontemplativan pristup stvarima, promatraju prije nego što progovore, duboko osjećaju i pokazuju svoje emocije na suptilan način. Ova raznolikost karaktera među djecom pokazuje da ne postoji jedinstveni stil roditeljstva koji je učinkovit za sve.
Ne postoji jedinstveni “pravi način” odgoja djece, već postoji pravi način za to specifično dijete. Zato je ključno da svaki roditelj komunicira s djetetom osobno, s puno pažnje, strpljenja i otvorenosti, kako bi ga stvarno razumio. Nije dovoljno samo voljeti dijete, morate ga razumjeti.
Ono što uzrokuje napredak kod jednog djeteta može uzrokovati povlačenje, otpor, pa čak i tihu patnju kod drugog. Pravi roditelj ne oslanja se na općenite savjete, već sluša djetetovo srce i unosi promjene na temelju njegovih potreba. Djeca ne žele imati savršene roditelje. Ne žele da znamo sve odgovore, da budemo besprijekorni ili da im damo što god žele. Djeca prvenstveno žele biti priznata onakvima kakvi jesu, a ne onakvima kakvi bismo mi željeli da budu. Ako im pružimo dom u kojem se osjećaju sigurno, priznato i voljeno, ako im pružimo definiciju i teritorij ispunjen ljubavlju i odanošću, uspostavljamo čvrstu osnovu za njihov emocionalni rast.
- Bezuvjetna ljubav ne temelji se na vrijednosti osobe, njenom ponašanju ili uspjehu. To je ljubav koja se nastavlja njegovati unatoč pogreškama, neuspjesima ili nesavršenostima. Dijete koje razumije da je voljeno unatoč svim nesavršenostima, neće htjeti tražiti dodatnu potvrdu u destruktivnim vezama, niti u laskanju, niti u odobravanju drugih ljudi. Njegovo samopouzdanje neće se temeljiti na uspjehu, već će proizaći iz uvjerenja da je značajno unatoč svom neuspjehu.
Umjesto da ga štitimo od svakog mogućeg pada, trebali bismo ga uputiti kako se uzdići. Da prepozna da neuspjeh nije zaključak, već dio procesa. Da ukloni prašinu, podigni mu glavu i kreni dalje, s dodatnom lekcijom. To je naučena tradicija koju nijedan pisani odlomak ne može oduzeti. Također je važno izbjegavati potiskivanje djetetovih emocija. Djeca bi trebala shvatiti da imaju pravo osjećati, vrištati od zadovoljstva, plakati kada nešto nije u redu, biti ljuta ili tužna.
Umjesto da im savjetujemo da “budu oprezni” ili “te se stvari ne tiču”, poučimo ih kako razumjeti svoje emocije. Da ne potiskuju emocije, već da ih prepoznaju, prihvate i izraze na zdrav način. Jer ako ih se nauči živjeti sa svojim emocijama dok su mladi, moći će se nositi sa životnim teškoćama kao odrasli, a da ih one ne preplave. Jedna uobičajena pogreška u roditeljstvu je previše očekivati, što nije realno. Dijete nije zamišljeno kao projekt. Nije namijenjeno da služi kao sredstvo za postizanje roditeljskog cilja da imaju djecu, već je pojedinac sa svojim vlastitim planom, interesima i stopom razvoja.
Nije važno je li najbolji učenik, prvi sportaš ili da pohađa “pravu” školu, najvažnije je da je sretan, zdrav i da prepoznaje svoju vrijednost. Oni koji stvaraju pritisak usađuju strah i tjeskobu, dok ljubav inspirira i poboljšava. Kvalitetno vrijeme ne uključuje detaljne planove, skupa putovanja ili potpuno organizirane aktivnosti. Povremeno je dovoljno samo nekoliko minuta posvećene pažnje da ga promatramo u njegovim očima i pitamo ga kako mu je prošao dan. Pročitajmo mu njegovu omiljenu priču, prošetajmo zajedno, razgovarajmo bez žurbe.
Djeca prepoznaju vrijednost naše prisutnosti, a ta vrijednost je veća od igračaka na svijetu. Ta interakcija – ta suradnja – stvara dugotrajan most povjerenja. Djeca većinu svog znanja stječu iz onoga što promatraju, a ne iz onoga što ih podučavamo. Ako želimo da budu istinoljubivi, suosjećajni i odgovorni, prvo im to moramo sami pokazati. Ako želimo da razumiju prirodu, trebali bismo ih odvesti u šumu i komunicirati s drvećem, slušati vjetar i istraživati prirodni svijet oko sebe. Ne možemo ih tražiti da poštuju druge ako ih mi ne poštujemo.
Ne možemo im usaditi iskrenost” ako nas vide kako varamo. Djeca su poput ogledala i upijaju više informacija nego što mislimo. Nagrada bi trebala biti posvećena trudu, a ne samo uspjehu. Kada dijete pokuša, dajte mu do znanja da to prepoznajemo. Ako ovo nije uspjelo – nemojte ga kritizirati, već ga potaknite da pokuša ponovno. Ukažimo im važnost samog procesa, a ne konačnog rezultata. U svijetu koji se sve više bavi vanjskim i materijalnim aspektima, moramo djeci usaditi unutarnje vrijednosti poput zahvalnosti, poštovanja, skromnosti, empatije i odnosa prema planetu i njegovim stanovnicima. Ljudi, a ne predmeti – to je ono što stvara radost.
Igra se ne smije zanemariti. Ne smatra se luksuzom, već je osnova za razvoj. Igra potiče kreativnost, povećava maštu, ulijeva samopouzdanje i poboljšava socijalne vještine. Danas užurban raspored roditelja zahtijeva dodatno vrijeme potrebno za igru. Kroz igru ne samo da učite pravila, već i učite o životu. U konačnici, ne zaboravite: ono što danas radimo, kako razgovaramo s djetetom, kako ga promatramo, kako ga dodirujemo i kako reagiramo na njegove postupke, imat će utjecaj na njega kasnije.
Možda više nećemo biti prisutni svaki dan, ali naše riječi, naš ton, naša perspektiva ostat će u njihovim mislima. Bit će dio njihove unutarnje priče o sebi. Donosimo odluke s oprezom. Usredotočimo se na prisutnost, suosjećanje i poštovanje. Jer djeca se ne mogu sjetiti svega što im se govori, ali će se ipak sjetiti emocije povezane s nama.
