Često se dese neke stvari koje nas podsjete koliko je svijet mali i kako, unatoč svim nasumičnim stvarima u životu, neke stvari se jednostavno uklope u mjesto. Danas vam otkrivamo nešto zanimljivo.
Ovo je priča koju je jednostavno razumjeti, ali duboka u svojim posljedicama, uključene su i godine razmišljanja i pripreme. Za nju je božićno vrijeme završilo onog dana kada je shvatila da se osmijeh više ne vraća. Imala je ukupno 45 dana blagdana. Prije je obožavala snijeg, miris cimeta i dječji vokal Hanne, koja je pjevala božićne pjesme potpuno drugačijim tonom, a sve je dolazilo iz njezina srca. Te su joj male stvari prije imale važnost. Danas ima 52 godine.
- Njezina mlada kći Hannah bila je odsutna 7 godina u dobi od 19 godina. Izjavila je da će posjetiti prijateljicu i nikada se nije vratila. Nije dala nikakve naznake kamo ide, niti je ostavila broj telefona. Policija je pokušala istražiti, ali nije bilo odgovora. Ostala je samo tišina i beskonačan broj pitanja koja su bila čujnija od bilo koje druge buke tijekom noći. Žena je mjesecima pokušavala spavati kratke, sporadične snove. Hannina soba bila je nepromijenjena, baš kao i tog dana.
Njena majica još uvijek visi na stolici, a njen lagani parfem s mirisom limuna još uvijek je u ormaru kao znak da ga je prethodno posjetila. Živjela je između tuge i poricanja, između optimizma i straha da će nada uvijek biti prazna. Jednog zimskog dana, vraćajući se od sestrine kuće, nakon dugog boravka u novom gradu, ušla je u mali, topli kafić pored željezničke stanice. Ljudi su se šalili, šalice su zveckale, a božićne pjesme su se preglasno svirale. Zatražila je latte, iako ga nije htjela. Nakon toga, primijetila je remenčić na zapešću bariste. Odmah ga je prepoznala. Bila je to narukvica koju je napravila s Hannom kada je imala 11 godina, jednog snježnog dana dok su se šalili o neravnim uzorcima.
Hanna ju je koristila svakodnevno. Te večeri je pobjegla. Tihim glasom ga je upitala gdje je nabavio narukvicu. Njegov odgovor bio je kratak, oklijevajući i nestašan. Zgrabio ju je s njezine ruke i rekao da je to osobno. U tom trenutku shvatila je da ne laže. Objasnila mu je da se nosi sa svojom kćeri. Skrenuo je pogled i otišao. Međutim, nije mogla otići. Nešto što godinama nije doživjela dalo joj je osjećaj nade u prsima. Krhka, bolna, ali još uvijek živa. Kad je završio smjenu, zaustavila ga je i rekla ime njegove kćeri.
U tom trenutku promijenio je boju. Kad je pokušao otići, ispila je glavna jela i strastveno vikala, bez prestanka. Rekla mu je da je jedino što je htjela znati je li njezina beba još živa. Nakon što je priznao da nije uzeo narukvicu koju mu je dala Hanna, rekao je da je ona to i učinila. Srce joj je otkazalo. Pružio joj je nadu, ali i novu bol. Dao joj je svoj broj i zakleo se da će je kontaktirati. Dva dana nije bilo ničega. Trećeg dana, telefon je zazvonio. Hanna je izbjegavala komentirati tu temu. Bila je iscrpljena, rekla je, jer se osjećala kao da je razočarana očekivanjima.
Otišla je s bebom u ruci, bojeći se da joj majka nikada neće oprostiti. Promijenila je ime i započela novu karijeru. Međutim, još je bila živa. To je bila jedina briga u tom trenutku. Tjedan dana nakon toga, zazvonio je telefon. Broj telefona koji nije poznat. Drugi glas je rekao samo: “Halo… Ja sam, Hannah.” Sedam godina razgovora sažeto je u jednu rečenicu. Suze, drhtavi prsti i tihi glas koji je bio snažniji od riječi. Ispričala joj se. Hanna je rekla isto. Razgovarale su polako, održivo, bez pritiska ili optuživanja bilo koga. O djeci, poslu i životu.
O oprostu koji se nije dogodio odjednom, već je bio iskren. Ponovni susreti bili su tihi i susretljivi. Šetnje, kava i dječja radost. Jednog dana, njezina unuka putovala je s zavojem na ruci, što je Hanna opisala kao posebno zavijanje, a dogodilo se na snježni dan. Djevojčica je rekla da je bilo fantastično. I bila je u pravu. Tog Božića svi su sjedili zajedno. Padao je snijeg, cimet je bio prisutan u atmosferi, a temperatura se povećala. Božić je postao redovita proslava.
