Kada izgubimo neku nama blisku osobu bol je razarajuća i teško se mirimo sa činjenicom da nikada više nećemo imati priliku da je vidimo ili da porazgovaramo sa njom.
Gotovo svaka kuća ima kutak ili barem jedan prostor za pohranu starih fotografija. Među njima često primjećujemo slike članova obitelji ili suradnika koji su umrli nakon što su se živi rodili. Mnogi ljudi smatraju fotografiju emocionalno značajnim objektom – ona nosi sjećanja, narative i emocije koje su i dalje prisutne nakon smrti osobe. Međutim, postoje različita mišljenja i pravila u vezi s postavljanjem fotografija pokojnika. Prirodno se postavlja pitanje: Je li problem posjedovati takve slike u domu?
Ako pitate stručnjake za kulturu, kao i portale koji prate tradicije i običaje, odgovor obično nije problem, ali samo ako se poštuju određena pravila. Fotografija kao sredstvo komunikacije između živih i pokojnika. Od pamtivijeka se shvaća da fotografija nije samo pisani odlomak s otisnutom slikom. Smatra se energetskom vezom između prošlosti i sadašnjosti, između živih i pokojnika. Neki vjeruju da kada osoba umre, njezina fotografija i dalje će imati povezanost sa svijetom živih.
Ovo može biti i ohrabrujuće i zastrašujuće za one koji vjeruju da takva veza može utjecati na energiju u domu. Konkretno, zbog toga postoje prijedlozi da se s ovim fotografijama postupa s oprezom, jer se vjeruje da nepravilno skladištenje može negativno utjecati na zdravlje, raspoloženje i opuštanje onih koji žive u kući. Zašto slike ne bi trebale biti istaknute? Prvo i najčešće spominjano pravilo je da se slike pokojnika ne bi trebale javno izlagati – u okvirima, na ladicama ili stolovima. Uzrok ovog vjerovanja je koncept da fotografija “priziva” energiju živih osoba.
- Kada stalno promatramo sliku voljene osobe koja je preminula, kaže se da nam ona troši energiju i smanjuje našu emocionalnu i fizičku snagu. Naravno, to ne znači da je nezakonito imati ih. Ako se fotografije pohranjuju u albumu ili posudi i povremeno ih ponovno pregledavamo s ljubavlju, to se smatra bezopasnim učinkom. Ovaj čin može čak imati i ljekoviti učinak, jer nas podsjeća na lijepe uspomene i veze koje smo imali. Problem je što kada su slike stalno prisutne pred našim očima, to uzrokuje da se prisjećamo gubitka i rezultira osjećajem depresije u svakodnevnom životu.
Razlika između živih i pokojnih. Drugo pravilo kaže da se slike pokojnika nikada ne smiju kombinirati sa slikama živih. Korisno je stvoriti zaseban album koji će biti posvećen samo pokojniku. Ako se dijele fotografije živih i pokojnika, neki čak zagovaraju njihovo fizičko odvajanje – odnosno izrezivanje. Neki bi vjerovali da bi tako živi imali više energije od mrtvih. Osim toga, prisutna je i simbolika boja. Crni album ili vrećica s fotografijama pokojnika smatra se prikladnom, jer crna boja predstavlja zaključak, opuštanje i distancu od običnog života.
Ova metoda sprječava da se energija pokojnika spoji s prostorom namijenjenim običnim ljudima. Dozvoljeni dani za gledanje slika Još jedno važno pravilo je kada je najučinkovitije prisjećati se pokojnika kroz njihove fotografije. Prema savjetima portala koji slijede tradicionalne prakse, preporučuje se da ih se razmatra samo na posebne dane, poput onih posvećenih pokojniku. To su datumi kada se pale svijeće, posjećuju groblja i obitelj cvijećem obilježava svoje pretke.
Na taj način sjećanje na voljene dobiva ritualno značenje, a fotografije postaju sredstvo povezivanja u trenucima kada je to prikladno i kada je sva pažnja usmjerena na njih. Vjeruje se da se time izbjegava svakodnevna pojava smrti u životnom prostoru, koja se može percipirati kao teret. Fotografija se može promatrati kao teret emocija ili izvor inspiracije. Unatoč činjenici da su ova pravila izvedena iz pretpostavki, ne može se poreći da fotografije pokojnika utječu na emocije živih.
Za neke je to dragocjeni podsjetnik i izvor inspiracije, jer prisutnost voljene osobe na slici potiče osjećaj sigurnosti. Za neke, međutim, stalno izlaganje fotografiji može dovesti do boli i otežati proces tugovanja. Kao rezultat toga, mnogi ljudi biraju kompromisno rješenje – čuvaju slike, ali ih ne gledaju svaki put. Umjesto da nas svakodnevno podsjećaju na gubitak, slike se izvlače i obilježavaju u posebnim prilikama, kada je obitelj spremna prisjetiti se lijepih trenutaka i odati počast pokojniku.
