U današnjem članku veam dosnoimo jednu veoma potresnu priču.Naime radi se o Larisi iz Kemerovske oblasti,iz jedne veoma velike porodice.Dakle ona nije imala čak ni pet meseci kada joj je majka preminula.Žalosni otac je ostao sa novorođenčetom i čak sa pet sinova u naručju.Ali veoma ubrzo nakon toga on j eu kuću doveo veoma stogu maćeha koja mu je pomagal u podizanju dece.
Dok su odrastali, nisu ostajali kod kuće. Čak su i najmlađi, nakon završene škole, otišli u Krasnoyarsk studirati i živjeti pod nadzorom trojice braće koji su se preselili u ovaj grad. Kako nije uspjela nigdje proći na natjecanju, odlučila se ne vratiti kući. Počela je raditi u pošti i sprema se za prijemni.
- Tamo je devetnaestogodišnju djevojku zaveo zgodan i veseo muškarac. Počela je izlaziti s njim. Međutim, muškarac je krio da je oženjen. Jednog dana, u odsutnosti brata, došao je u posjet djevojci s alkoholom, malo joj dao okus, a zatim iskoristio njezino bespomoćno stanje. Nakon toga jedva da su komunicirali.
Nastavila je raditi u pošti. Paralelno se školovala na jednogodišnjem tečaju za odgojitelje koji je uspjela upisati. Djevojčica se odselila od braće u stan i počela živjeti samostalno. I nakon nekog vremena shvatila je da je trudna. Priznala je to svojoj braći kada je postalo nemoguće sakriti svoju situaciju. Zauzele su se za sestru i otišle riješiti stvari s njezinim čovjekom. Tom je morao priznati da već ima obitelj i dijete. Morao se povući.
Nakon tugovanja, Larissa je odlučila sama odgajati dijete. Ljubazni ljudi pomogli su pripremiti potrebne stvari za bebu. Beba je rođena 6. ožujka 1966. Gdje i uz čiju pomoć još je tajna. Malo je vjerojatno da je to bilo u rodilištu, jer za djevojčicu nije bilo dokumenata. Mlada majka, koja je tek napunila 20 godina, bila je zbunjena, ali se postupno priviknula na svoju novu ulogu. Kćerki je dala ime Olja i brinula se o njoj koliko je mogla. Prala je pelene, išla u duge šetnje s djetetom i razgovarala s njim. Planirala je izvaditi rodni list za kćer i kasnije je dati u jaslice kako bi mogla raditi.
Sve se dogodilo spontano. Jednog dana maćeha je došla posjetiti djecu i htjela je vidjeti svoju kćer. Bila je u očaju, ne znajući kako se pojaviti s dvomjesečnom bebom u naručju. Njena braća Oleg, Viktor i Nikolaj, koji su došli po nju, iskoristili su njenu trenutnu slabost i zahtijevali da se odrekne djeteta:
- “Što će ti on? Uspjela ga je umotati u deku i prepoznatljiv žuti šal, a u paketu staviti ceduljicu s njegovim imenom. Mislio sam da će je pronaći i vratiti kad se sve smiri.” Muškarci su odveli nećakinju u postaju i tamo nije bilo ljudi, ali su se kasnije vratili, a tada su se bojali da će policija saznati i strpati ih u zatvor pojavila bez djeteta, susjedi i učitelji su se uzbunili: “Je li se nešto dogodilo bebi?” Majka je slagala da ju je odvela u selo.
Zapravo, sve u njoj razdirala je neizvjesnost. Mnogo se puta slikala strašnim slikama onoga što bi se moglo dogoditi njezinoj “krvi”. I ta su je iskustva mučila desetljećima.Pronašao sam svežanj na stepenicamaMajka je saznala što se dogodilo njezinoj kćeri tek kada je svoju priču odlučila ispričati cijeloj zemlji. Javila se žena koja je pronašla bebu. Te svibanjske večeri kad je djevojka ostavljena na stanici, Valentina Belozerova bila je dežurna. Sada ima 97 godina.
- Sjećala se kako je šetala oko zgrade, sišla u polumračni podrum i naišla na svežanj koji je ležao na stepenicama. Dodirnula ju je i opipala djetetovo lice. Sudeći po tome što dijete nije plakalo, nije dugo ležala. Žena je odmah otrčala u policijsku postaju prijaviti otkriće. Po cijeloj postaji tragalo se za bebinim roditeljima, ali nikad nisu pronađeni. Nije bilo svjedoka koji su ga napustili. Larisa također nije ostavila “tragove”: ni šal ni poruku. Vjerojatno su ih Larissina braća usput ispustila, bojeći se da će te “končići” na kraju dovesti do njih.
Olja je s kolodvora odvedena u sirotište i nazvana Marina. Bila je žena bez djece koja je tražila djevojčicu za posvojenje. Posao je dobila upravo za tu svrhu. Prethodno je sa suprugom radila u firmi za protetiku i ortopediju.Majka i otac, Ljubov i Viktor Plavko, obožavali su svoju posvojenu kćer. Bili su divan par, ali Bog im nije dao djece, a kći im je postala smisao života.
Marina je imala tri godine kada je majka napustila posao kako bi se posvetila djetetu. Mala je često bila bolesna pa su je vodili najboljim doktorima. Marina je majka provodila puno vremena s njom i razvijala njezine talente. Djevojci se nikad ništa ne uskraćuje. Pohađala je odabrane klubove. Crtala je i pisala poeziju od svoje treće godine, a uz pomoć majke one su slane u razne publikacije. Marina je bila odlična učenica u školi i na fakultetu.Uspješno se udala, postala profesorica povijesti i još uvijek radi u školi u Krasnoyarsku. Na pitanje smatra li se sretnom osobom i beskrajno je zahvalna svojim posvojiteljima, nedvosmisleno odgovara “da”.
Rano sam saznao da sam usvojenSusjedi su joj iz nekog razloga rekli da Marina nije član obitelji. Djevojčica je imala samo šest godina. Otrčala je do mame i tate. Nisu ništa demantirali, ali su i njezina pitanja ostavili bez odgovora. Rekli su da je vole kao svoju, a sve ostalo je nevažno. I u tom trenutku ovo joj je bilo dovoljno. Nije pokušavala tražiti krvne srodnike. Tek nakon smrti posvojitelja i oca odlučila je vidjeti svoju biološku majku.
- Marina je slučajno saznala da je već traže. Pregledala je vijesti na internetu i naišla na priču o djevojci koja je ostavljena prije gotovo 60 godina. Prepoznala sam se u njoj. Odmah sam preko društvenih mreža pronašla inicijatore potrage – i svoju majku i mlađu sestru s mamine strane, Nataliju.
Prije smrti, njezin je ujak rekao svojoj ženi kako se riješio djeteta. Nećakinju je zaprepastila rekavši joj da ima stariju sestru. Šokirana ovom viješću, uvjerila je majku da počne tražiti. I dogodilo se čudo.Sličnost između sestara je zapanjujuća, kao i između njih i njihove majke. No, Marina i Natalia odlučile su napraviti genetski test kako ne bi ostavile dvojbe. Potvrdio je vezu.
Svoju majku zove imenom i patronimomU Larisinom životu sve je dobro funkcioniralo: udala se, rodila dijete, cijeli život radila u vrtiću: prvo kao učiteljica, potom kao ravnateljica. Nevjerojatno je da je i Marina svoj život posvetila učiteljstvu. Larisa je veteranka regije Kemerovo, a Marina veteranka regije Krasnoyarsk.Prvi susret 78-godišnje majke i 58-godišnje kćeri trajao je samo pola sata. Marina je prolazila kroz regiju Kemerovo. Tada je priznala da se unutra ništa nije pomaknulo, iako žene nisu mogle pomoći – plakale su jedna drugoj u zagrljaju.
Sada komuniciraju i upoznaju se svaki dan. Ali kćer zove svoju biološku majku Larisa Anatolyevna, iako nema pritužbi na svog roditelja. Naprotiv, osjeća zahvalnost: što nije pobacila i što je prenijela dobre gene. Te iste stričeve, majčinu braću, više nije našla na životu. Ali ni ona im ne zamjera. Vjeruje da ju je sudbina njihovim rukama dovela do boljeg života. Tko zna kako bi sve bilo da je ostala s rođenom majkom i bližom rodbinom na selu?
Marina se susrela i s veterankom Krasnojarske željeznice, Valentinom Belozerovom, koja ju je pronašla i zatim željela vidjeti dugi niz godina. Ona je sa zahvalnošću zagrlila staricu i obećala joj da će je posjetiti.
