Danas vam donosimo jednu priču koja podsjeća na bajke koje smo slušali kao djeca a u kojoj se pokazuje mudrost starijih osoba i prave i istinske vrijednosti.
Stari Lazar ležao je na samrtnoj postelji, a ništa mu nije ostalo osim hrpe zlata koja mu više nije imala nikakvo značenje. Cijeli svoj život posvetio je izgradnji velikog carstva, ali kad je pogledao dječja lica oko sebe, shvatio je koliko je loše podbacio kao otac. Dvojica njegovih sinova, Stefan i Mihailo, trebali su biti slični njegovoj želji, ali ne i njegovom znanju.
Bili su strogi, proračunati i već su uočili nasljedstvo koje će posjedovati. Svađali su se oko sitnica, svađali se oko svega i zamijenili svoju odanost ocu iritacijom. Jedini svijetli aspekt bila je njegovo najmlađe dijete, Ana. Bila je mirna, tiha i zamišljena. Nije se brinula za bogatstvo. Voljela je knjige, glazbu i duge šetnje po prirodi. Braća su je prozivala, nazivajući je “sanjaricom”.
Međutim, Lazar je u njezinim očima primijetio ljubaznost koju je davno izgubio u svojim sinovima. Nakon što je shvatio da se približava njegov konačni položaj, odlučio ih je povesti na posljednji ispit. Posljednju lekciju. Obratio se svima njima. Glas mu je bio tih, ali poruka je bila jasna. Osigurao sam ti život u bogatstvu, rekao je. Sada želim da mi pokažeš jesi li shvatio stvarnu vrijednost ovoga. Tri identične kožne torbe nalazile su se blizu kreveta. Svaka je imala sličnu, značajnu količinu novca.
“Uzmi ovaj novac”, rekao je. Imaš vremena do zalaska sunca. Tvoj je zadatak iskoristiti ta sredstva za kupnju nečega što će ispuniti ovaj prostor do krajnjih granica. Od onih koji uspiju očekuje se da ne samo da posjeduju moje bogatstvo, već i moj ugled. Stefan i Mihailo razmijenili su poglede, njihove su oči izražavale natjecateljsku prirodu. Zgrabili su svoju prtljagu i izašli iz sobe, već se natječući tko ima veću ideju. Ana je ostala pri svom stavu. Pozdravila je oca i poljubila ga u čelo. Nije odmah zgrabila svoj kofer. Dugo je sjedila s njim, pokušavajući razumjeti njegove riječi ili njegovo srce.
Što je “vrijednost”? Što je sposobno ispuniti sobu? Tijekom tog razdoblja, njezina su braća lutala gradom. Stefan, koji je uvijek tražio jednostavna rješenja, otišao je na obližnju farmu. Za malu svotu kupio je nekoliko velikih snopova slame. “Ovo je nevjerojatno”, pomislio je. “Najpristupačniji način da se zauzme najveći prostor.” S druge strane, Mihailo je pokušao pokazati svoju vrijednost ocu stjecanjem bogatstva. Otputovao je u najskuplju trgovinu i kupio brojne najfinije jastuke punjene guščjim perjem.
“Slama je korisna seljacima”, pomislio je. “Perje je cijenjeno. Otac će uživati u njemu.” Izlazak sunca počeo je zalaziti. Bogatstvo braće vratilo se zajedno s njima. Posljednje sunčeve zrake prešle su kroz prozor, a Annina stolica bila je prazna. “Napustila je”, zadirkivao ga je Stefan. Predvidio sam sanjarov nedostatak interesa za ovakve projekte. Lazar je pogledao prazan prostor koji je zauzimala njegova kći, a lice mu se smračilo od žaljenja.
- Stefan, uobražen, prvi je donio svoje snopove slame. Sve ih je bacio na pod, a prašina se proširila po sobi, ispunjavajući prostor mirisom sijena. “Evo, oče!” rekao je. Soba je zauzeta. I bila je vrlo pristupačna. Lazar ga je pogledao s tugom i odmahnuo glavom. “Pokrio si prostor, sine moj. Pa ipak si ga prevladao prljavštinom i anonimnošću.” Nakon Mihailovog ulaska, nosio je velike kutije najljepšeg guščjeg perja. Prosuo ih je po tlu. Perje je letjelo okolo, stvarajući bijeli, turbulentni oblak. “Gledaj, oče!” vikao je. “Najtoplije, najskuplje perje!” “Vrijednost!” “Prekrio si pod, ne sobu”, rekao je starac, glas mu je postajao sve slabiji. “Preplatio si cijenu, a nisi primio novčanu vrijednost.” Sinovi su se pogledali, bez vidljive zabrinutosti ili zbunjenosti. Otac se pretvarao da spava, poražen.
U tom trenutku, vrata su tiho postala dostupna. Anna je ušla. Nije nosila ništa u rukama osim jedne svijeće i kutije šibica. Njezina braća su prasnula u smijeh. “To je rješenje?” Mihailo se pretvarao da se podsmjehuje. “Jedna svijeća? Nećeš s njom napuniti ni kutiju za cipele!” Ana im nije odgovorila. Otišla je do prozora i raširila teške zavjese, što je dovelo do toga da je soba gotovo potpuno zamračena. Nakon toga, uputila se prema sredini sobe, kresnula je šibicu i zapalila fitilj svijeće. Plamen je plesao. Sićušan, treperavi plamen. Nakon toga, njegova svjetlost je postajala sve veća.
Topla, zlatna svjetlost obasjavala je tamu u svim smjerovima. Zadrhtala je od zidova, došla do krova. Obasjavala je lica njezine braće, pokazujući njihov užas. Ona odmazda za očevo lice. Prekrila je cijeli prostor. Lazarove su se oči otvorile. Obuzeo ga je slab, ali značajan osmijeh. Promatrao je Annu, oči su mu sjale u svjetlosti svijeće. Objasnio je: „Shvatila je“, rekao je punim glasom harmonije. „Svjetlost. Toplina. Nada.“ To su aspekti stvarnog svijeta koji su od najveće vrijednosti i zauzimaju svaki prostor. Ona je nasljednica o kojoj mislim.” Obratio se svojim sinovima.
Dat ću vam novac i imovinu. Razdvojite ih. Međutim, rekao je, pokazujući na Annu, “Ostavit ću joj najvažnije.” Moje ime, moju titulu i upravljanje zakladom koja podržava mlade sanjare. Vi posjedujete bogatstvo. Ona je stekla nasljedstvo.” Te večeri, stariji Lazar je mirno umro. Braća su odlučila šutjeti, posramljena i okružena svojim tmurnim zbirkama slame i perja. Ana je bila smještena pored očeva kreveta. U ruci je držala tu jednu malu svijeću. Imala je svjetlo koje je ispunjavalo cijelu sobu.
