Na svijetu postoji jako veliki broj ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu a veliki dio njih čine dijeca koja su napuštena i koja žive na ulici i prose za hranu da bi preživjeli.
Sjedio sam u najskupljem restoranu u gradu kada mi je prišla mlada djevojka skromnih sredstava i tiho rekla: „Gospodine, možete li mi ponuditi ono što ne biste jeli?“ Oči su joj bile ogromne, gladne i uplašene, a glas joj je drhtao kao da je posljednji put u životu očajna. Sudionici oko mene gotovo su se odmah okrenuli i počeli šaptati, neki s prezirom, neki sa smijehom, kao da je ta mlada djevojka lopov u njihovom idealnom svijetu. Konobar se već kretao prema njoj, spreman je odbaciti kao da je drobilica za smeće.
Nakon toga me pozdravila i rekla: „Désolé… Danas nisam ništa jela.“ Ta rečenica prošla je kroz moje srce brže od najskupljeg vina koje sam naručio. Konobar je već prišao da je odvede, ali sam ga zaustavio, a prisutni su zašutjeli, shvativši da ću nešto poduzeti. Međutim, nisu to predvidjeli. Ono što sam rekao i postigao u sljedećem trenutku dovelo je do prezira svih – uključujući i mnoge koji su plakali.
Čim sam podigao ruku da zaustavim konobara, primijetio sam kako cijeli restoran teško diše. Činilo se da se nitko nije usudio pomaknuti dok nisu vidjeli što će “milijunaš na čelu stola” učiniti. Mlada djevojka je i dalje stajala pokraj mene, očito sitnog, krhkog karaktera, bila je prekrivena prevelikim, oštećenim sakoom. Pogledao sam je ravno u oči i vidio nešto što me iznutra dirnulo, osjećaj nužde, ali i sramotu prosjačenja. Ne mogu zamisliti koliko joj je bilo teško stajati ovdje pred ljudima koji su je gledali kao da nije prisutna ili neželjena.
- Ipak, zadržala je svoj položaj, kao da netko pokušava održati dostojanstvo koje joj je život krade. “Sjednite”, rekao sam tihim glasom i stavio stolicu pokraj sebe. Zaustavila se, oklijevala i činilo se da vjeruje da se šalim s njom. Konobar je čvrsto ostao pokraj nas, a gosti su bolje promatrali. “Sjednite, molim vas”, ponovio sam. Polako se smjestila, kao da sjedi na nečemu s čime ne bi smjela komunicirati. Ruke su joj bile hladne i male, prsti tanki i nisu se mogli slomiti od snažnog pogleda.
Promatrao sam konobara i zamolio ga: “Donesi joj što god želi. Sve. I udvostruči.” Konobar je bio zbunjen, ali je otišao bez riječi. Gosti su počeli razgovarati međusobno, ali sada u njihovom glasu nije bilo smijeha. Bio je to zvuk ljudi koji su prepoznali svoju ulogu u situaciji koja bi mogla izazvati njihovu vjeru. Neki su gledali u stol, neki u mladu damu, a neki u mene i pokušavali shvatiti zašto to radim. Obratio sam joj se. “Kako se zoveš?” upitao sam. “Sara”, odgovorila je ne okrećući se, oči su joj pale u pod. “Sara”, upitao sam, “koliko dugo nisi jela?”
Slegnula je ramenima, kao da se boji da će pogriješiti ako govori istinu. Rekla je da je dan prije pojela pola štruce kruha. Riječi su bile trenutne. Sve ili ništa. U gradu u kojem ljudi hranu smatraju bezvrijednom. Promatrao sam sobu, a nekoliko gostiju promatralo je odlazeće članove društva s drhtajem, kao da im je neugodno zbog onoga što su upravo postigli. Kad je hrana stigla, Sara me pogledala, nije je htjela uzeti bez dopuštenja. Molim vas, jedite, rekao sam. Zatim je počela jesti brzim tempom, ali s politikom, poput nekoga tko se boji preuzeti tanjur od nje.
Nisam mogao skrenuti pogled s nje. U tom trenutku prepoznao sam nedostatak strasti u svom životu, unatoč tome što sam imao puno novca. Ona, mlada žena u oštećenom kaputu, bila je uspješnija od mnogih ljudi koje sam poznavao tijekom cijelog života. U jednom trenutku, dok je konzumirala istu količinu hrane, suza joj je potekla niz obraz. „Ispričavam se“, rekla je tiho. Nemam pojma zašto plačem. Misija mog srca je ispunjena. Tužan si jer si malo dijete koje je naviklo nositi se s previše toga, odgovorio sam. Pogledala me prvi put bez oklijevanja.
U tom trenutku, jedna od konobarica blizu našeg stola prišla nam je. Bila je odjevena sa stilom, ali oči su joj bile crvene. “Bilo da prihvati ili ne, mogu li je zamoliti da mi nešto naruči?” upitala je. To je bilo saznanje za koje nisam mislila da postoji. A onda se nešto dogodilo što mi je slomilo srce. Ljudi su se pojedinačno dizali. Neki su joj ponudili da joj plate troškove obroka. Drugi su tražili da joj se dopusti da obavi svoje dužnosti i donese hranu kući. Treći su pitali treba li joj kaput, trebaju li joj cipele. Restoran koji je ranije predvidio pogrešno, sada je predvidio ispravno.
Sara me pogledala sa sjećanjem koje nikada neće biti zaboravljeno. “Zašto si tako dobra prema meni?” upitala je. Spustila sam se i objasnila: „Jer si me naučila što znači biti čovjekom danas.“ Na njezinom licu pojavio se mali, iscrpljeni osmijeh. Na kraju večeri nazvala sam voditelja restorana i rekla mu da će svi njezini budući obroci biti pokriveni. Ne na jedan dan, ne na tjedan dana – nego uvijek. Sara je to čula i počela plakati, ovaj put jače, bez mogućnosti za pomoć. Zagrlila me i prvi put nakon godina osjetila sam da me netko drži bez intriga, bez laži.
Dok sam odlazila, pozdravila me čvrstim stiskom ruke koji je kao da je ukazivao na to da je ona moj posljednji oblik sigurnosti na svijetu. I tada sam shvatila da nemam novca, jer sam ga imala. Postala sam čovjekom tek nakon što sam dio svoje osobnosti dala nekome kome je nedostajao. Te večeri, restoran je ostao sa suzama koje su tekle niz njegovu fasadu. I prvi put u životu vratila sam se kući sa spoznajom da sam postigla nešto što je zaista značajno.
