Obično bake i deke obožavaju svoje unuke ali postoje i slučajevi kada jedno dijete vole i paze više od drugih kao što se desilo u našoj priči kada je jedna djevojčica ponižena.
Prošli vikend, brat mog muža Daniela, organizovao je rođendansku proslavu za svog sina Jovana, koji je punio sedam godina. Moja šestogodišnja kćerka Ena bila je presretna što ide i sama je izabrala poklon – Pokémon set koji je ponosno nosila, uz svoju omiljenu šljokičastu haljinu jer je, kako je rekla, željela da izgleda lijepo na slikama. Poslali smo je s ljubavlju, poljubili, obećali da ćemo se vratiti kasnije i uvjereni da je na sigurnom mjestu među porodicom.
Sat vremena kasnije, zazvonio je telefon. Slušajući njen glas, odmah sam osjetila da se nešto ozbiljno desilo. Plakala je, gušila se u suzama, jedva je mogla izgovoriti da ju je baka izbacila i da sada stoji sama u dvorištu. U tom trenutku mi se srce stegnulo toliko da nisam mogla disati – nijedno dijete ne bi smjelo biti izbačeno, a kamoli moje dijete, koje je samo stajalo, uplašeno i zbunjeno.
Vozili smo nazad kao bez glave, srce mi je bilo u grlu. Kad smo stigli, prizor koji smo zatekli nikada neću zaboraviti. Ena je stajala u dvorištu, sa poklonom koji je još bio umotan u papir, mokra od suza, dok su iz kuće dolazili zvukovi smijeha i razgovora. Daniel ju je odmah podigao u naručje, a ja sam ušla u kuću, s osjećajem da mi krv ključa.
- Moja svekrva Milica sjedila je za stolom, mirno jela tortu, kao da se ništa nije desilo. Pitala sam je, drhtavim glasom, zašto je izbacila moje dijete van. Pogledala me ravno u oči, bez trunke kajanja, i hladno počela objašnjavati da je Ena bila “neprikladno obučena za porodični događaj”. Rekla je da šljokice, sjaj i „takve haljine“ ne odgovaraju dječijem rođendanu, te da je „pravila lošu sliku pred gostima“. Dok je to izgovarala, nastavila je jesti tortu, kao da govori o pogrešno složenim tanjirima, a ne o djetetu koje plače napolju. Osjetila sam nevjerojatan bijes i zadrhtala sam, suzdržavajući se da ne eksplodiram.
Upitala sam je da li je svjesna da je izbacila šestogodišnje dijete napolje, potpuno sama, bez roditelja, i bez ikakvog objašnjenja. Ona je samo slegnula ramenima i rekla: „Baka je tu, u kući“, kao da je to opravdanje za sve. Nije pokazala nikakvo kajanje, već je dodala da “neće dozvoliti da njena kuća postane cirkus”. Te riječi su mi urezane u pamćenje.
Daniel je tada ušao, noseći Enu koja je još uvijek jecala. U njegovom pogledu vidjela sam trenutnu promjenu – shvatio je koliko je ozbiljna situacija. Mirno je pitao Milicu zašto je izbacila dijete, a ona je ponovila isto, čak i samouvjerenije. Tada sam znala da ovo više nije samo moj problem.
Daniel je reagirao smireno, ali odlučno, rekavši da nije u redu sramotiti naše dijete zbog toga što je obukla haljinu koja joj se sviđa. Milica je odgovorila, vrijeđajući ga, rekavši da je zaboravio tko ga je odgojio. Ta rečenica bila je pokušaj kontrole, ali više nije imala snagu.Tada sam shvatila da neću ostati tiho. Okrenula sam se prema gostima koji su u tišini promatrali cijelu situaciju i rekla im da napuštamo proslavu jer je granica pređena. Objasnila sam da Ena nije učinila ništa loše i da niko nema pravo ponižavati je zbog onoga što voli. Soba je bila tiha, a svi su razumjeli ozbiljnost situacije.
Uzela sam Enin poklon i stavila ga na stol. Rekla sam da ga ostavljamo jer je ona došla s čistim srcem, ali sada nije bilo razloga da ostajemo na mjestu gdje je dijete nesretno. Ena me zbunjeno gledala, a ja sam joj tiho rekla da nije učinila ništa loše. Taj trenutak joj je bio važniji od bilo kakvog objašnjenja.Kod kuće sam je presvukla, smirila i objasnila joj da nikada nije pogriješila zbog toga što je htjela izgledati lijepo. Rekla sam joj da niko nema pravo da je izbaci ili sramoti zbog toga što voli. Ena je klimnula glavom, a ja sam znala da će se toga sjećati cijeli život.
Sutradan sam nazvala Milicu i rekla joj da, dok se ne izvini Eni, neće je vidjeti. Nije bilo prijetnji, samo jasna granica. Bila je ljuta i tvrdila da preuveličavam situaciju, ali ja sam mirno odgovorila da su djeca ta granica koju niko ne smije preći.Prošlo je nekoliko dana tišine, a onda je stigla poruka u kojoj je, po prvi put, priznala da je pretjerala. Iako nije bilo savršenog izvinjenja, bilo je dovoljno da pokaže da shvaća ozbiljnost situacije. Daniel joj je jasno rekao da se takvo ponašanje više nikada neće tolerirati.
Kada je ponovo vidjela Enu, kleknula je pred nju i izvinila se, iako nespretno. Ena je pogledala u nju i tiho rekla da je bila tužna jer nije mogla igrati s drugom djecom. Taj trenutak, taj iskreni osjećaj, imao je veću težinu od svega što smo mi odrasli rekli.Tada sam shvatila da lekcija nije bila u svađi, već u tome da sam stala uz svoje dijete. Djeca uče iz onoga što vide. Ena je vidjela da je njena majka neće ostaviti samu pred nepravdom. To je bila poruka koju sam željela poslati. Sve ostalo je bilo sporedno.
Danas, Ena i dalje voli šljokice i haljine, i nikada više nije pitala da li izgleda „previše“. Njeno samopouzdanje sada vrijedi više od bilo čijeg mišljenja. I nikada neću dozvoliti da joj ga iko ponovo poljulja.
