Nikada ne trebamo zaboraviti neko dobro djelo koje nam je neko učinio i u svakoj prilici kad možemo trebamo pomoći onome ko je u nevolji i kome je to potrebno.
U Osnovnoj školi “Pofalići” zvono za veliki odmor značilo je nešto sasvim drugo za malog Edina nego za ostalu djecu. Dok su njegovi vršnjaci veselo trčali prema kantini ili vadili obilne užine iz torbi, on bi osjetio težinu u trbuhu. Nije to bila samo fizička glad. Bila je to sramota koju nosi desetogodišnjak kad zna da nema ni marke u džepu.
Njegov otac poginuo je u rudniku, a majka je radila na crno kao čistačica, jedva sklapajući kraj s krajem za vlažni suteren i brašno. Edin nikada nije tražio ništa. Bio je ponosan dječak, uvijek čist i ispeglan, iako mu je odjeća ponekad bila malo kraća na rukavima. Rano je naučio da siromaštvo nije sramota – sramota je ukrasti.
Svakodnevno u pola deset odvijala se ista scena. Hodnikom je mirisalo na tople kifle i čokoladno mlijeko, a Edin bi se tiho povukao do radijatora na kraju hodnika. Tamo bi izvadio udžbenik i glumio da ponavlja lekciju. Njegove su oči, međutim, nesvjesno pratile svaki zalogaj druge djece, a želudac mu je krčao tako glasno da se bojao da će ga netko čuti. Ponekad bi otišao u WC i pio vodu s česme samo da ublaži glad do ručka koja je često bila samo krompir.
- Sve je to s malog šaltera školske kuhinje promatrala teta Senada. Bila je to žena u pedesetima, krupna, rumenih obraza, uvijek u bijelom mantilu. Majka troje djece koja je i sama prošla neimaštinu, imala je oči koje su vidjele ono što nastavnici nisu. Vidjela je dječaka u kutu i njegove pokušaje da sakrije glad. Jednog kišnog utorka, kad je Edin stajao mokar i drhtav pored radijatora, Senada je sačekala da se gužva raziđe. Uzela je svoj doručak – veliki sendvič s parizerom i sirom – i prišla mu s leđa. Nije mu rekla da je gladan. Rekla mu je da je napravila viška sendviča i da bi joj pomogao ako ga pojede kako ne bi završio u smeću. Na taj način sačuvala je njegov ponos, a nahranila glad.
Tako je počelo. Svaki dan naredne četiri godine Edin je pomagao teti Senadi da se višak hrane ne baci. A taj sendvič nije bio samo hrana – bio je to znak da netko brine, bio je to vjetar u leđa da završi školu.
Prošle su dvije i pol desetljeća. Senada je otišla u penziju. Muž joj je umro, djeca su se razišla, a ona je ostala sama u malom stanu na Grbavici. Njena penzija bila je jedva dovoljna za režije i lijekove, a za meso je imala tek povremeno. Ruke koje su nekada hranile stotine djece sada su bile stare, naborane i drhtale su dok je brojala kovanice.
Jednog petka pred Prvi maj našla se u mesnici prepunoj ljudi. Htjela je kupiti samo tristo grama mljevenog mesa za malu pitu. Na vagi je ispalo tristo pedeset grama. To pedeset grama viška značilo je da sutra neće imati za kruh. Dok je drhtavim rukama brojala kovanice i osjećala poglede nestrpljivih mušterija na svojim leđima, jedan od mesara ju je grubo pokušao odjurnuti. U tom trenutku iz kancelarije je sišao vlasnik. Prepoznao je taj poniženi pogled starice koja broji feninge. Prišao je vagi i zagledao se u nju. U tom trenutku vrijeme je stalo. Bio je to mali Edin, onaj kojemu je ona davala sendviče.
Sagnuo se, podigao rasute kovanice i zagrlio je pred svima. U toj radnji, i u svim njegovim radnjama u gradu, njen račun bio je plaćen prije dvadeset godina. Napunio je kese mesom, sirom, sudžukom – svime što je moglo stati.
Nije to bila milostinja. Bilo je to vraćanje duga za svaki topli obrok koji je primio kad nije imao ništa. Dok su je odvodili kući, Senada nije plakala od stida. Plakala je jer je shvatila da onaj sendvič, zamotan u bijelu salvetu davne 1998. godine, nije bio bačen. Bio je posijan i sada je konačno rodio. Dobrota se, kad-tad, mora vratiti – često u trenutku kad najviše zatreba.
