Početkom 60-ih većina stanovništva s juga Srbije u velikim je kolonama, trbuhom za kruhom, otišla u Vojvodinu, pa su Snežanini roditelji, koji se do tada nisu poznavali, krenuli i stigli nadomak Novog Sada. Tu su se upoznali, zaljubili, zaljubili i vjenčali i tada je na ovaj svijet stigla, kako kažu, “božja kazna”.
Rodila sam se sa sedam mjeseci, prerano. No, situacija ne bi bila problematična da nisam rođena s invaliditetom. Nedostaju mi četiri prsta na lijevoj i jedan na desnoj ruci. Ovo je bio značajan šok za cijelu moju obitelj, jer sam ja jedini član koji je rođen na ovaj način. Za to vrijeme moje se stanje doživljavalo kao „Božja kazna“, kao da snosim tuđe grijehe. Kad je saznao za okolnosti mog rođenja, moj otac je odmah pozvao moju majku da mi da neku injekciju da mi produži život; srećom, odlučila je ne poslušati njegov savjet. Snjeguljica nastavlja pričati svoju priču s humorom.
- Otac je nakon mog rođenja otišao u Njemačku da živi i radi, a ja i majka smo se vratili u naše selo kod Leskovca. U toj pokrajini, moj mali rast i nedostatak prstiju izazvali su osjećaj čuđenja među promatračima. Djetinjstvo sam proveo na brizi kod bake i djeda, jer se moja majka kasnije morala vratiti u Beograd kako bi osigurala prihode za cijeli život.
Imao sam sreću odrastati u obitelji koja me duboko njegovala, ljubavi koja je duboko utjecala na moj život. Moji baka i djed bili su jako ponosni na mene, pogotovo jer sam već sa svojih šest godina počela sudjelovati na pjevačkim natjecanjima. U to su vrijeme seoska okupljanja bila vrlo popularna i bilo je godišnje natjecanje između sela na kojem sam se prvi put popela na pozornicu i nastupila. Iako sam bila sitna mlada djevojka, čim je glazba počela, počela sam pjevati, izmamivši suze publici zbog silnih emocija koje sam prenijela. Napominje da sam dobila i brojne manje nagrade od kojih je svaka za mene imala značajno značenje, nastavivši tim putem sve do svoje jedanaeste godine.
Nakon toga razmišlja o značajnoj prilici koja joj je ponuđena, a koju je na kraju odlučila ne iskoristiti. Tijekom posjeta Berlinu kako bi vidjela svog oca, srpski novinar bio je opčinjen njezinim pjevanjem te je, impresioniran njezinim talentom, predložio poznatoj jugoslavenskoj voditeljici da je posluša i pomogne joj da se uspne do zvijezda. No, ona je sve to odbila iz privrženosti čovjeku s kojim je i danas, nakon 32 godine, u braku.
Nisam išla na tu probu zbog straha mog muža da ga ne ostavim, što je rezultiralo jednom od mojih neostvarenih želja. Bila mi je to najveća želja, ali eto…”, razmišlja.Štoviše, zbog njezine invalidnosti još je jedna težnja tragično razbijena na posebno grub način.Medicina je bila moja druga najveća strast u životu i želio sam postati liječnik kako bih pomogao drugima. Međutim, pojavila se značajna prepreka. Kada sam se prijavila za upis u srednju medicinsku školu u Zemunu, odbijena sam zbog nedostatka prstiju. Ovo je označilo moje prvo duboko razočaranje, jer nisam mogao slijediti ono što sam cijenio. Samo sjećanje na to razdoblje još uvijek izaziva bol.
U početku se susrela sa značajnim izazovima kada se sa sela preselila kod majke u Beograd, a zatim tamo upisala školu.Po dolasku u grad primijetio sam primjetnu okrutnost među djecom koja su tamo živjela. Dugo im je trebalo da me prihvate onakvu kakva jesam. No, također ukazuje da su je djeca s vremenom prestala doživljavati kao invalida, jer su se jednostavno navikla na njezinu prisutnost.
- Selidba sa sela, gdje je voljela društvo voljenih bake i djeda, u veliki grad – gdje se našla potpuno sama i otuđena od društva – pokazalo se za nju velikim izazovom; svaku noć je plakala i molila da se baka i djed vrate i odvedu je kući.Nakon toga, nakon što je završila školovanje i prebrodila pubertetsku dob, započela je novo poglavlje u svom životu vezano uz svoje profesionalne napore.
– Prilikom dolaska na posao susreo sam se sa značajnim izazovom. Mnogi me nisu htjeli prihvatiti kao radnika, bilo zbog uvjerenja u moju nesposobnost — iako mi nikad nisu dali priliku da pokažem suprotno — ili jednostavno iz odbojnosti. Posljedično, moja jedina opcija bila je služiti kao domaćica, uloga koju sam obavljala cijeli život. U raznim kuhinjskim postavkama naišao sam na otpor; pojedinci mi nisu dali da rukujem nožem ili punim perilicu za suđe, unatoč činjenici da sam već odgajala dvoje djece kod kuće. Dosljedno sam im govorio da živim sasvim normalno i tražio da mi dopuste obavljati svoje dužnosti.
Prema Snežani, cijelo njezino postojanje karakterizira tuđi sud i uvjerenje da nema sposobnosti. Ipak, ova otporna žena izdržala je takve izazove, tvrdeći da je “Bog to tako označio” pripremajući se za veće prilike koje će se kasnije pojaviti. Ta iskustva služe da pokažu onima koji su sumnjali u njezin pravi potencijal i otkriju da je ona doista više nego sposobna.
U drugoj trudnoći doživjela sam neviđenu senzaciju – snažnu želju da slikam ikonu Svete Petke. Imao sam tada šest mjeseci. U nedostatku slikarske opreme, našao sam se u situaciji da mi ili ruke gore od tog žara ili da stvaram sliku Svete Petke. Bili smo usred renoviranja stana i unutarnje izolacije, pa sam zaplijenio veliki komad stiropora i malo terpentinske boje koju mi je otac prethodno kupio.
- Zalijepio sam stiropor na vrata, pothvat koji još uvijek ne mogu objasniti, i, bez dostupnih četki, improvizirao tako što sam spužvu koju sam našao u ladici prerezao na pola. Bez prethodnog znanja o tehnikama slikanja ili miješanju boja, petljao sam kroz proces, koristeći spužve da naslikam ikonu u potpunosti po sjećanju, jer nisam imao referentni materijal. Nastavio sam s ovim nastojanjem nekoliko dana, a nakon završetka, osjećaj pečenja u dlanovima je nestao. Međutim, ikona koju sam stvorio je, kako je opisujem, izuzetno značajna.
Po završetku ikone posjetio je svećenik naše parohije. Kada je ugledao ikonu na zidu, vidljivu odmah po ulasku na ulazna vrata, ostao je bez riječi, jer nikada u životu nije naišao na takav prikaz Svete Petke. To je bilo, naravno, zato što sam je zamislio u mislima. Ikona odaje utisak dva lika, što sugeriše da iza Svete Petke stoji neko koga ona čuva. Svećenik je zatim uzeo ikonu, blagoslovio je i primijetio: “Bilo bi divno da nastavite ovaj posao; ovo je zaista izvanredno.”
- Međutim, mnogi su umjetnici bili zatečeni ovim umjetničkim djelom, budući da predstavlja značajnu misteriju kako terpentin nije negativno utjecao na stiropor.Snjeguljica primijeti da je njezin susjed, također umjetnik, pokušao sličan pothvat; međutim, njegov komad od stiropora potpuno je uništen, a njezina je ikona ostala netaknuta 25 godina, baš kao i onog dana kada ju je završila.
Tako je započeo njen put u carstvo ikonopisa.– osvrće se na svoj rani put Snežana Ćaćić, napominjući da je nakon prve ikone 1996. godine prošlo dosta vremena prije nego što je ponovno osjetila potrebu za slikanjem. Iskreno priznaje da je isprva vjerovala da je taj poriv samo prolazni trenutak, koji će s vremenom izblijediti; no pokazalo se da je to bio početak njezina pravog životnog poziva.
Bila je 1999., usred bombardiranja, kad sam ponovno doživio taj osjećaj, prisjećajući se prvog susreta, i ruke su mi počele kao da gore. Međutim, u tom trenutku dobio sam zadatak da naslikam četiri ikone. Zbog bombardiranja i zatočeništva u podrumu, osjećaj povišenosti natjerao me da sva četiri zida našeg privremenog skloništa ukrasim ikonama svetaca i anđela. Prva ikona bila je inspirirana bijelim anđelom koji mi se ukazao. U nedostatku postojeće ikone njegova lika, otkrio sam molitvenik s likom Bijelog anđela na početnoj stranici. Ovaj put sam bio malo bolje opremljen, imao sam dječje tempere i nekoliko kistova, napominje uz smijeh prije nego što nastavi.
Dok je moja prijateljica bila zaposlena u Jatu, dala mi je takozvane nalepnice od kojih je napravljena moja druga ikona. Nakon Belog anđela, na ikonama su Sveti Vasilije Ostroški, Sveta Petka i Arhanđel Mihailo; ona još uvijek čuva te ikone.
- Kaže da je još u mladosti doživljavala neobične snove koje tada nije mogla razumjeti. Jednom prilikom je sanjala Bogojavljenje dok je stajala na doku i gledala kako se nebo otvara. Opisuje kako je gledala u nebo dok se ono razdvajalo, a zrake sunčeve svjetlosti padale na pristanište, gdje su se materijalizirale ikone raznih svetaca. Kada je naišla na čovjeka za kojeg je tvrdila da nalikuje Vasiliju Ostroškom, upitala je: “Čije su ovo ikone?” On je samo nježnim i blagim glasom odgovorio: “Pa tvoja, to je tvoja izložba.” Prema njenim riječima, ovaj san se dogodio neposredno prije nego što je naslikala svoju prvu ikonu od stiropora. Međutim, to nije bio njezin jedini takav san; bilo je mnogo drugih.
Nakon bombardiranja uslijedio je niz ikona, svaka slijedeći svoj utjecaj. Njezine kreacije nalaze se po cijelom svijetu, krase brojne samostane i crkve. Posebno je primila blagoslov od časnog oca Gavrila (arhimandrita), koji je svoj život posvetio služenju u samostanu “Privna Glava” sve do smrti.
Pri svom drugom dolasku u čuveni manastir zvani “Lepavina”, gde se, kao što možete zamisliti, arhimandrit zvao Gavrilo, ponovo je dobila blagoslov da nastavi svoje podvige.Ova je priča jedna od mnogih životnih priča koje duboko nadahnjuju pojedince i osnažuju ih da se suoče sa svojim izazovima. Snežana Ćaćić i danas nastavlja da stvara ikone i trudi se da to čini do kraja svog života, sa ciljem da stvori neprocenjivu ostavštinu svog umetničkog stvaralaštva za koju se nada da će pomoći drugima i doprineti njihovom spasenju u budućnosti.
Kao što ona artikulira na kraju ove izvanredne priče:Iako sam invalid, nikad se nisam vidio u tom svjetlu. Čvrsto vjerujem da „Bog nešto uzima, ali uvijek nešto daje“. Nekad smatrana “Božjom kaznom” od trenutka mog rođenja, moje okolnosti su se promijenile i sada je vrijeme da me drugi vide na potpuno novi način. Izražavam svoju zahvalnost Bogu za sve što jesam i za sve što sam doživio. Potrebno je sačuvati vjeru u sebe, jer je ta vjera jedini izvor snage koja će te pokretati naprijed u životu.
