Stari i bolesni ljudi koji žive sami vrlo često imaju mala primanja i od njih ne mogu kupiti potrebne lijekove. Jedna baka je pokušala da ukrade one koji su joj bili potrebni i izvedena je pred suca.
Sudnica broj pet bila je pod nadzorom suca Amara, čovjeka kojeg su mnogi znali kao „Kamen“. Njegova reputacija proizlazila je iz nepokolebljive strogosti: presude je donosio precizno, po zakonu, bez imalo suosjećanja. Život mu je sam po sebi bio lekcija u disciplini i samoći. Odrastao je bez roditelja u domu za nezbrinutu djecu, naučio se osloniti samo na sebe i vjerovao da nikome ništa nije dužan. Ljudi pred njim bili su brojke i slučajevi, a ne stvarne sudbine.
Jednog tmurnog jutra pred njim se našla starica imenom Fatima. Bila je sitna, mršava i iscrpljena, marama prekrivala joj je sijedu kosu, a ruke su joj drhtale od bolesti. Optužena je bila za krađu lijekova iz gradske ljekarne. Sigurnosne kamere pokazale su kako je sakrila nekoliko kutija skupih lijekova za srce u torbu i pokušala napustiti trgovinu bez plaćanja. Za Amara, slučaj je bio rutinski.
Dok je tužitelj monotono iznosio činjenice, Fatima je stajala s glavom spuštenom, jedva održavajući ravnotežu. Pokušala je objasniti da nije imala novca za lijekove, da joj je zdravlje ugroženo i da je pokušavala izdržati bez terapije, ali više nije mogla. Amar je hladno podsjetio da zakon vrijedi jednako za sve i da siromaštvo nije opravdanje. Govorio je o pravilima i odgovornosti, ignorirajući suze koje su joj tekle niz lice.
- U trenutku kada je pripremao presudu, Fatima je naglo oslabila, uhvatila se za prsa i srušila se na pod. Nastao je metež; stražari su pritrčali, netko je pozvao hitnu pomoć. Amar je nepomično stajao nekoliko trenutaka prije nego što je prišao starici. Njena torba pala je na pod i sadržaj se rasuo: kruh, maramice, stari češalj i kutije lijekova. Među njima bila je i stara crno-bijela fotografija. Amar ju je podigao i zagledao se u sliku: mlada žena drži bebu umotanu u dekicu, a dječakov mali madež na licu bio je identičan njegovom.
Na poleđini fotografije pisalo je da je dječak Amar i da mu je njegova majka ostavila upute da mu jednog dana oprosti što ga nije mogla zadržati. Srce mu je snažno zakucalo. Tog trenutka više nije vidio optuženicu, već ženu koja ga je rodila. Dok su bolničari iznosili Fatimu iz sudnice, Amar je stajao ukočen, razmišljajući o svim godinama koje je proveo pitajući se zašto ga je majka ostavila.
Bez razmišljanja je skinuo sudačku togu i krenuo za nosilima. U bolnici nije mogao sjediti mirno. Otvorio je staru bilježnicu koju je pronašao u Fatiminoj torbi i počeo čitati. Unutra su bili članci o njemu, fotografije i sitni zapisi s crtežima srca i kratkim porukama koliko je bila ponosna na njega. Amar je shvatio da ga majka nikada nije prestala voljeti. Napustila ga je samo zato što nije imala uvjete da ga odgoji, vjerujući da će u domu za nezbrinutu djecu imati bolji život. Godinama ga je pratila iz daljine i bila ponosna na svaki njegov uspjeh.
Kada je liječnik rekao da je Fatima stabilna i traži ga, Amar je ušao u sobu osjećajući se potpuno drugačije. Starica je ležala blijeda, ali kada ga je ugledala, pokušala se skloniti od straha i srama. Amar je kleknuo kraj nje, prvi put je izgovorio riječ koju je godinama čuvao samo za sebe. Nazvao ju je majkom. Suze su potekle niz njeno lice, a priznala je koliko se bojala da će je mrziti. Amar joj je rekao da nije lopov niti loša žena i da je cijeli život mislio da je neželjen, a zapravo je bio voljen više nego što je mogao zamisliti.
Slučaj protiv Fatime ubrzo je odbačen, a Amar je osigurao sve potrebne lijekove i liječenje koje je starica godinama čekala. Najvažnija promjena dogodila se u njemu: čovjek poznat kao „Kamen“ prvi put je shvatio da zakon bez razumijevanja može biti jednako okrutan kao i nepravda. Fatimu je odveo kući i po prvi put večerao s nekim za obiteljskim stolom.
