Iako mnogi misle da prava ljubav ne postoji i da nijedna veza ne taje vječno to nije istina a to dokazuje i naša današnja priča o dvoje starijih ljudi koje je bolest razdvojila ali ne i udaljila.
Svako jutro, točno u devet i trideset, hodnicima Doma za starije i nemoćne na splitskom Žnjanu odjekivao je zvuk pažljivo lakiranih cipela. Bio je to znak da dolazi Oliver, stariji gospodin koji je, unatoč osamdesetoj godini, zračio elegancijom starih vremena. Njegovo tamnoplavno odijelo, bijela košulja i savršeno usklađena kravata s maramicom u džepu govorili su o pažnji prema detaljima. Miris “Briona” i morskog zraka pratio ga je u hodniku, a u ruci je uvijek nosio svježu crvenu ružu, simbol pažnje i neprekidne ljubavi.
- Mladi medicinski osoblje gledalo ga je s divljenjem, ali i tugom jer su znali što ga čeka. Oliver je svakodnevno pripremao taj posjet kao da ide na primanje kod predsjednika, iako je zapravo išao u sobu broj 204, gdje ga je čekala njegova supruga Marija, žena koju je volio pedeset godina. Strah od Alchajmera i mogućeg zaborava u njezinim očima bio je snažan, ali Oliver nije odustajao. Ljubav, vjerovao je, nije samo osjećaj, nego djelo.
Kad bi stao pred vrata sobe, udahnuo je duboko i osmijehom pokušao prizvati uspomene iz mladosti, kad su se prvi put sreli na Rivi. Marija je sjedila u fotelji pored prozora, gledajući prema otocima. Lice joj je još uvijek nosilo ljepotu, ali oči su bile staklene, prazne, kao da gledaju kroz stvarnost, a ne u nju. Oliver nije pokazao bol, nije dozvolio sebi pad ramena. Prišao je polako, prikladno i uljudno, i stao ispred nje, predstavljajući se kao Oliver, poznati stranac.
Marija ga je promatrala, oči zbunjene, ali onda je ruža i njegov blagi osmijeh probudili tračak sramežljivosti, podsjetili je na mladost i davnu zaljubljenost. Njegov ulazak u sobu nije izazvao sjećanja, već njezino prisustvo i trenutak koji je bio samo njihov. Oliver je sjedio kraj nje, razgovarajući o svakodnevnim stvarima – pričao je o galebovima, psima, smiješnim događajima – flertovao je tiho, nježno, starinski, podsjećajući je na njihov zajednički život, na smijeh koji je nekada bio njihov, a sada se morao iznova buditi u malim isprekidanim trenucima.
Bolest i zaborav nisu postojali u tim trenucima. Postojali su samo on i ona, susreti koji su bili važni sada, u sadašnjem trenutku. Oliver nije mario što će Marija za deset minuta zaboraviti tko je, niti što će zaboraviti što su bili. Bitan je bio svaki osmijeh, svaki njezin trenutni znak života. Oko podneva, dolazak mlade medicinske sestre Ana samo je potvrđivao tu rutinu – Oliver je držao Mariju za ruku, pjevao joj staru dalmatinsku pjesmu, a ona je sjedila začarana, povremeno se smijući i prepoznajući samo djelić prošlih sjećanja.
Kad bi Oliver odlazio, poljubio bi joj ruku i obećao povratak sutradan. Sestre su promatrale njegov odlazak, vidjele su kako se ramena spuštaju i osmijeh nestaje, ali znale su da će se, bez obzira na umor i tugu, sutra ponovno pojaviti, uredan, mirisan i s novom ružom. Njegova ljubav nije bila samo rutina, već svakodnevni čin predanosti, dokaz da pravo osjećanje ne ovisi o sjećanju druge osobe, nego o odlučnosti onog koji voli.
Oliver je znao, iako Marija možda nikada neće potpuno prepoznati tko je on, njegova ljubav ne nestaje. Dok je držao ružu u ruci i gledao prema sobi broj 204, osjećao je mir – mir koji dolazi iz spoznaje da ljubav postoji, čak i kada je zaboravljena. Svaki korak, svaka riječ i svaki osmijeh bili su čin predanosti, čin koji je nadilazio vrijeme, bolest i zaborav, a tišina hodnika i mir sobe postali su prostor u kojem njihova ljubav još uvijek živi, svakog jutra ponovno rođena.
