Biti prosvjetni radnik je časno i pošteno zanimanje a ljudi koji se njime bave uveliko utiču na živote djece. Ne samo sa svojim znanjem nego i sa svojim ponašanjem.
Postoje priče koje podsjećaju da istinska vrijednost čovjeka ne leži u onome što posjeduje, već u onome što je spreman dati drugima, a ovo je priča o jednom skromnom učitelju, teškim vremenima i dječaku kojem je mali čin pažnje promijenio životni put. Bila je 1996. godina, period kada su mnoge obitelji još osjećale posljedice teških godina. U malom bosanskom mjestu školska zgrada nosila je tragove prošlosti – fasada je bila oštećena, prozori privremeno zakrpljeni, a učionice hladne i skromne. Ipak, u tim prostorijama nije nedostajalo ono najvažnije – volje da se djeca obrazuju i da život ide dalje.
Učitelj Meho bio je čovjek stare škole, nosio je jednostavno odijelo uvijek uredno i čisto, iako je bilo vidljivo da ga koristi godinama. Bio je strog kada je trebalo, ali pravedan i pažljiv prema svakom djetetu. Nije imao mnogo, jer su plaće kasnile, a ono što bi dobio jedva je bilo dovoljno za osnovne životne potrebe. Ipak, nikada se nije žalio. Njegovo najveće bogatstvo bila je ljudskost.
U prvoj klupi sjedio je Damir, tih i povučen dječak velikih očiju. Uvijek je bio uredan, ali se vidjelo da mu odjeća nije nova – nosio je stvari naslijeđene od starijih rođaka, često prevelike za njegovo sitno tijelo. Na prvi pogled nije se razlikovao od druge djece, ali učitelj Meho primjećivao je ono što drugima promiče. Vidio je kako Damir spušta pogled kada zazvoni za veliki odmor. Dok su druga djeca vadila užine koje su im roditelji pripremili, on bi ostajao po strani, glumeći da čita ili tražeći razlog da izađe iz učionice. Meho je znao da dječak kod kuće prolazi kroz težak period – otac mu je stradao, a majka se sama borila da prehrani djecu radeći teške poslove. Hrane nije uvijek bilo dovoljno, a glad se nije mogla sakriti od čovjeka koji je znao gledati srcem.
- Jednog dana, kada se u tihoj učionici jasno čuo zvuk Damirovog praznog želuca, učitelj je odlučio da mora nešto učiniti. Ali znao je i drugo – dječakov ponos nije smio biti povrijeđen. Zato je smislio priču. Prišao je klupi držeći papirnatu vrećicu iz koje je mirisao svježi kruh i sendvič, rekavši Damiru da mu je žena opet spakirala dva sendviča i da ne može toliko pojesti. Dječak je u početku oklijevao, ali učitelj je inzistirao kao da mu čini uslugu. Na kraju je Damir prihvatio i pojeo sendvič gotovo u nekoliko zalogaja. Meho se vratio za katedru i izvadio svoju užinu – malu jabuku.
Istina je bila jednostavna: taj sendvič bio je njegov ručak. Od tog dana nastao je poseban ritual. Gotovo svakog jutra učitelj bi dolazio s istom pričom, a Damir je prihvaćao sendvič, uvijek tiho i s poštovanjem, samo bi rekao: Hvala, učitelju. Kako su mjeseci prolazili, dječak je jačao, u obraze mu se vraćala boja, imao je više energije i lakše je pratio nastavu. U isto vrijeme, učitelj je često ostajao gladan do večeri, ali nikada nije pokazao da mu je teško. Njemu je bilo važnije da dijete ne sjedi u školi praznog želuca.
Nakon završetka škole, Damir je krenuo svojim putem i život ih je razdvojio. Godine su prolazile, a učitelj Meho otišao je u mirovinu, ostao bez supruge, zdravlje ga je sve više izdavalo, a primanja su bila mala. Živio je skromno u starom stanu, često sam, uz lijekove i jednostavne obroke. Njegovi dani bili su tihi – sjedio bi kraj prozora, promatrao prolaznike i čekao poštara. Nije tražio sažaljenje ni pomoć. Jednog hladnog studenog dana, začulo se kucanje na vratima. Na pragu je stajao elegantno odjeven muškarac sigurnog držanja, a iza njega je bio parkiran luksuzni automobil.
Meho ga u prvi mah nije prepoznao. Bio je to Damir – dječak iz prve klupe sada je bio uspješan čovjek. Bez riječi je prišao i snažno zagrlio svog učitelja. U skromnom stanu Damir je pogledao oko sebe i odmah shvatio kako njegov nekadašnji učitelj živi, a sa suzama u očima rekao je da nikada nije zaboravio njegove sendviče. Zatim je priznao nešto što je Meha duboko dirnulo: znao je i tada da to nije višak hrane, znao je da je učitelj ostajao gladan kako on ne bi bio gladan. Djeca često razumiju više nego što odrasli misle.
Damir je tada donio odluku koju je dugo nosio u sebi. Rekao je učitelju da spakira svoje stvari, jer više neće živjeti sam i u oskudici. U svom hotelu pripremio je poseban apartman za njega, mjesto gdje će imati toplinu, brigu i dostojanstven život. Njegove riječi bile su iskrene i jednostavne – dok je on živ, učitelj neće biti gladan, neće biti sam, neće biti zaboravljen. Za Damira to nije bila milostinja, bio je to dug zahvalnosti. Dobrota koju je primio kao dijete sada je vraćao svom učitelju uvećanu mnogo puta. Danas se priča nastavlja na mnogo ljepši način – u hotelu na obali može se vidjeti stariji gospodin u urednom odijelu kako sjedi za stolom s pogledom na more.
To je učitelj Meho. Osoblje ga dočekuje s poštovanjem, a vlasnik hotela – Damir – često mu pravi društvo. Kada pred njega stigne bogata trpeza, Damir se nasmije i kaže staru šalu – kuhari su opet pretjerali, napravili su previše hrane. Ono što dajemo nikada ne nestaje. Ova priča podsjeća da nijedan čin dobrote nije malen. Nekada običan sendvič može značiti više od bogatstva. Učitelj Meho nije pomagao da bi mu se nešto vratilo, nije očekivao nagradu, priznanje ni zahvalnost.
Učinio je ono što je smatrao ispravnim. A upravo zato mu se dobrota vratila onda kada mu je najviše trebala. Jer ljubav, pažnja i plemenitost imaju jednu posebnu osobinu – dijeljenjem se umnožavaju. I to je, na kraju, jedina istina koja vrijedi – da se dobrota uvijek vrati, često na način koji ne možemo predvidjeti, i da je najveće bogatstvo ono koje ne možemo izmjeriti novcem. I zato, bez obzira na to koliko malo imamo, nikada ne prestajmo dijeliti – jer ono što damo, nikada nije izgubljeno.
