U današnje vrijeme sve je veći broj razvoda i brak kao institucija gubi na svojoj vrijednosti. U mnogo slučajeva parovi koji se nađu pred prvim ozbiljnijim problemom odustaju od svega.
U staroj radionici deda Lazara mirisalo je na piljevinu, laneno ulje i davno prošla vremena. Bila je to mala šupa u dnu dvorišta, pretrpana alatom i stvarima koje su drugi odavno otpisali. Lazar je sjedio za svojim masivnim stolom, pod svjetlom stare žute žarulje. Imao je osamdeset i dvije godine i mirnoću čovjeka koji je sve vidio. U rukama je držao polomljene dijelove porculanske figure – balerinu koju je njegova pokojna žena Milica obožavala, a koja je nedavno pala s police.
Vrata radionice naglo su se otvorila. Ušao je Nikola, tridesetogodišnji unuk, s licem na kojem se jasno vidjela oluja. Počeo je hodati gore-dolje po malom prostoru, nabrajajući svoje probleme. Rekao je da je gotovo, da se njegov brak raspao, da više nema smisla nastaviti. Nema više one iskre, kako je rekao. Ne razumiju se, svađaju se oko gluposti i bolje je prekinuti dok su još mladi. Deda ga je upitao za uzrok – je li ga prevarila, tuče li ga? Nikola je odmahnuo glavom. Sve je puno složenije. Jednostavno je ljubav nestala.
Lazar je pažljivo odložio četkicu. Skinuo je naočale i zagledao se u unuka. Razumio je tu novu generaciju koja je navikla sve dobiti na klik, koja ne popravlja već baca i kupuje novo. Umjesto da odgovori, pokazao je rukom na polomljenu balerinu na stolu. Glava joj je bila odvojena od tijela, ruka na drugoj strani, postolje na trećoj. Upitao je Nikolu što bi on napravio s tom figurom.
- Nikola je pogledao gomilu krhotina. Odgovorio je bez razmišljanja – bacio bi je. Ionako je stara i jeftina, a razbijena je u paramparčad. Zašto se mučiti s lijepljenjem kad baki može kupiti novu, ljepšu, koja se čak i okreće i pjeva? Deda se tužno nasmiješao.
Uzeo je dva dijela figure i pažljivo ih spojio. Savršeno su se uklopili, iako je linija pukotine ostala vidljiva. Tu je, kazao je, problem današnjeg svijeta. To je filozofija za sve – za telefon, za auto, za balerinu, pa i za ženu. U njegovo vrijeme nisu imali izbor. Kad se čarapa probuši, ušije se. Kad se alat pokvari, iskuje se ponovo. A kad u braku zaškripi, ne traži se nova žena, nego se traži uzrok škripe i podmazuje se.
Nikola je rekao da nema više one varnice. A varnica je, objasnio mu je djed, samo za vatromet. Ona bljesne i nestane. Ali od varnice se kuća ne grije. Kuća se grije od žara, a žar se mora čuvati, dodavati mu drva i paziti da se ne ugasi. Željeti brak kao vječni vatromet znači živjeti u iluziji koja postoji samo u filmovima.
Lazar je podigao zalijepljenu figuru. Ožiljci su ostali, linije loma su se vidjele. Ali sada je na tim spojevima bila čak i jača nego prije. Baki će, kazao je, ova figura biti draža nego nova, jer zna koliko je truda uloženo u njezino spašavanje. Ljubav nije ono kad je sve glatko i sjajno. Ljubav je ono kad se nešto polomi, a ti ne digneš ruke, nego zasučeš rukave i lijepiš. Lijepiš dok ne drži.
Nikola je dugo šutio. Gledao je djedove ruke – stare, naborane, ali spretne. Ruke koje su sačuvale sve što su dotakle. Kuću, imanje, ženu, porodicu. Sjetio se svoje supruge. Sjetio se kako je stajala uz njega kad je dobio otkaz, kad je bio na dnu. Sjetio se i da joj već godinu dana nije kupio cvijeće, jer je podrazumijevao da je tu.
Ugasio je cigaretu, prišao stolu, a zatim zagrlio djeda. Nije rekao ništa. Nije trebalo. Okrenuo se i izašao iz radionice. Pola sata kasnije ušao je u svoj stan. U rukama nije imao papire za razvod. Imao je buket poljskog cvijeća i dvije čokolade. Njegova žena sjedila je za stolom, uplakana i ljuta. Nije rekla ni riječ. Ni on nije govorio. Samo ju je zagrlio – onako kako nije odavno. Čvrsto. Dugo. Kao da je lijepe. Nema te pukotine, pomislio je, koju ne možemo zalijepiti. Nema te. I u tom zagrljaju, sve je došlo na svoje mjesto. Nije bilo varnice. Bio je žar. I bio je dovoljan.
