Biti roditelj je jako težak zadatak a ne postoji neko univerzalno uputstvo koje garantuje uspjeh. Međutim svojim ponašanjem i karakternim osobinama također utičemo na našu djecu.
Roditelji danas često misle da će djetetu pružiti sreću ako mu omoguće sve što poželi. No upravo suprotno – djeca koja nikad ne čuju riječ “ne” i koja nemaju nikakve obaveze često odrastaju u osobe koje ne znaju cijeniti trud drugih. Materijalna sigurnost važna je, ali nije dovoljna. Ono što dijete zaista treba jest osjećaj da i samo doprinosi, da poštuje granice i da osjeća emocionalnu povezanost s onima koji ga vole.
Prva i najčešća zamka u koju roditelji upadaju jest pretjerana zaštita. Kad roditelj sklanja svaku prepreku s djetetova puta, kad mu rješava sve probleme i štiti ga od svake neugodnosti, dijete gubi priliku naučiti koliko trud zapravo vrijedi. Ako nema dodira s neuspjehom, ne može ni osjetiti slast postignuća. Takva djeca počnu vjerovati da im sve pripada po defaultu – i roditeljska briga postaje nešto što se podrazumijeva, a ne dar. Rješenje nije teško: uvesti male odgovornosti već od najranije dobi. Spremati igračke, pospremiti krevet, pomoći postaviti stol – to nisu kazne, nego signali djetetu da je važan i koristan član obitelji.
Druga velika greška jest nepostojanje granica. Mnogi roditelji izbjegavaju reći “ne” jer se boje djetetove reakcije, no upravo ta riječ djetetu daje osjećaj sigurnosti. Kada svijet ima jasne okvire, dijete se u njemu lakše snalazi. Bez granica apetiti rastu brže nego što ih itko može zadovoljiti, a dijete postaje kronično nezadovoljno. Postavljanje granica ne znači viku niti strogoću – znači dosljednost.
- Ako ste nešto zabranili, nemojte popustiti nakon suza. Ako ste rekli da će nešto uslijediti kao posljedica, ispunite to. Djeca koja rastu uz jasna pravila brže uče poštivati dogovore i tuđe vrijeme. Granice ih uče da svijet ne funkcionira isključivo po njihovim željama, a to je prva lekcija empatije.
Treći, često zanemaren stup odgoja jest emocionalna povezanost. Dijete može imati sve najnovije igračke, ali ako osjeća da ga roditelji ne vide i ne čuju, bit će duboko nezadovoljno. I tu nezadovoljstvo često izlazi kroz ono što mi zovemo nezahvalnošću. Komunikacija koja se svodi samo na “jesi li napisao zadaću” i “što si jeo u školi” nije dovoljna.
Potrebno je izdvojiti petnaest minuta dnevno za potpuni fokus – bez mobitela, bez televizije, samo razgovor o osjećajima. Zajedničko kuhanje, šetnja ili društvena igra prilike su da dijete nauči primjećivati sitne znakove pažnje i ljubavi. Tek kad se osjeća emocionalno sigurno, može razumjeti vrijednost onoga što dobiva.
Roditelji često zaborave da su i sami uzor. Dijete neće naučiti zahvalnosti ako roditelj provodi vrijeme kritizirajući susjede, kolege ili članove obitelji. Ono upija ponašanje odraslih poput spužve. Ako želite da dijete govori “hvala”, izgovarajte tu riječ često – pred djetetom, prema partneru, prema prodavaču, prema samom djetetu. Male navike poput večernjeg nabrajanja tri lijepe stvari koje su se dogodile tog dana mogu iz temelja promijeniti obiteljsku klimu.
Zahvalnost nije urođena osobina – ona se uči i vježba. Dijete koje rano nauči cijeniti male stvari, koje zna da ničiji trud nije podrazumijevan i koje osjeća da je voljeno ne zbog onoga što ima nego zbog onoga što jest – takvo dijete izrasta u sretnijeg i stabilnijeg odraslog čovjeka. Nezahvalno dijete nije roditeljski neuspjeh. To je samo znak da treba promijeniti pristup. I ta promjena uvijek može početi – sutra ujutro, za zajedničkim doručkom. Strpljenje, bliskost i jasna pravila najveće su nasljedstvo koje roditelj može ostaviti.
